Golubije sivo zagrlilo jutro, nebo rominja.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima neba
vrednuje pjev
ptica,
zov nik‘o iz uspomene.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
u poeziji kapi marijansko znamenje
Sličan amfori punoj suza uranja u svijest. .
U amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota,
nadao se slobodi na obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu utkan u šum valova,
donešen vjetrom u krošnje starih pinija.
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u pjevu boga oceana, život je ljubav,
svitanja kristalnosjajna, podneva zlatna
i večeri purpurnih sanja.
Od spokoja trajanja u nagnuću sunca
umire ljetni dan.