Produljila sam djetinjstvo do ženskosti,
iz sobe pune plišanih igračaka,
noseći pepeo djevojaštva
u buketu crvenih ruža
jurnula u život.
Kada sam plakala vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela vjerovao si da je sve rečeno
i nisi mogao osjetiti da u meni tuga spava
jer kada sam poljupcem sakrivala lice
ti nisi mogao znati da se valovi
sreće na hridi tvoga srca
prelamaju u suze.
Željeli smo sreći odrediti smjer,
podijeliti hladnoću, voljela
sam sudbinu I vjerovala
plivajući uz rijeku ćemo
pobjedit prolaznost.
Ti, to su bili snovi i vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu. Ti, to je bila
mladost i suze pri oproštaju, dugi
telefonski razgovori i pisma…
Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka.
U pukotini željenog zaborava iskra nezaborava… prva ljubav,
gimnazijski i studentski dani, godine pokušaja utjeloviti
odsanjano vrijeme, željela sam tvom imenu darovati
budućnost, a na livadi mrtvih snova dozvolih
tvom očinstvu da odsanja san bez mene.
U kockanju s ljubavi uložili smo mnogo,
izgubili sve, a dobili život...