Bljeskovi svijesti...
Željala sam zaustaviti vrijeme, bezuspješan pokušaj
otrgnuća strune vječnosti, neuspjela težnja ka
vraćanju na početak,
dani, tjedni, mjeseci, godine su odradili svoje poslanje,
bili su tu i onda kada ih nisam spoznavala
i onda kada sam lutala bespućem virtualnih susreta…
Nezaustavljivost protočnosti trajanja me pomilovala istinom,
nedoživljenost postojanja se ovila oko uma i guši sjećanja,
razdire uspomene, krhotine nedovršenih slika se slažu
u kolaž trenutka. Vidim razlomljenu viziju hrama,
vjerovala sam u čuvaricu svetišta i na
imaginarnom žrtveniku palila svijeću nečemu čega nije bilo.
Spoznah zabludu, boljelo je, ali bol je znak života,
obrana od zaraze gluposti…
Riječi izgovorene na rubu pameti su bili rafali upozorenja,
objava nestajanja sna.
Pokušavala sam odgonetnuti zagonetku
skrivenu među nabacanim rečenicama besmisla,
utkanu u ponavljajuća značenja koja nisu zrcalila sintakse,
nego bezumnost dijaloga, prazninu iluzije u koju sam vjerovala,
zaustavih misli u vrtlogu bujice bijesa, vertigo tužne spoznaje me omamio,
u polusnu odživjeh oproštaj, silueta ničega je nestajala iza zaslona svijesti
budim se… potop ludila je završio… iz korablje uspomena izranjaju trenuci spokoja.
Dijana Jelčić
ć
|
