U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta.
Bog se sedam puta nasmijao, pri njegovom sedmom osmijehu
osmijenulo se nebo i rodila Psiha, u psihoterapiji osmijeh je
melem mnogim ranama, u umjetnosti želja za otkrivanjem
tajne njenog osmijeha.
Moje prvo ljeto u dolini zelene rijeke, povratkom u svkodnevicu
ispisah ono što nisam znala izgovoriti.
Kad je dobio pismo zazvonio
je telefon, njegov glas i
Haftzova pjesma,
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
Osjetih moć gorućih tulipana, na horizontu svijesti
snagu poezije, ljeto se gasilo ocvalim dalijama,
jata ptica napuštala staništa, tulipani cvjetali
u klijetkama uspomena, nakon godina
mirovanja srce je zatitralo drugačije
osjetih ubod amorove strijelice
Na sceni jeseni poezija kiša,
na humku minulog sjaj dolazećeg,
na oltaru vremena razigrana sjećanja.
govori osmijehom, osmijeh ti dobro stoji
kazivao si osmijehom, stajali smo na
obali rijeke, u romoru kapi osmijeh
našem vremenu.