Na zidu naše sobe Metamorfoze mora,
slike Vatroslava Kuliša, čuvaju sjećanje na jedan
tužan dan našeg švicarskog vremena.
26. 12. 2004. morski val ubojica i kraj jedne tek započete romanse,
ostali su ucviljeni roditelji i uspomena na godine veselja i sreće.
Bili su mladi, sretni, ozbiljni, ponekad razigrano luckasti.
Vjenčanjem su okrunili svoje želje i snove.
Medeni mjesec su otišli slaviti na drugom kraju svijeta,
u uvali Tajlandskoga mira. Stajali su na pješčanom
žalu dalekog mora, promatrali neviđeni fenomen
povlačenja mora nasukane ribe, u daljini
nasukani brod. A onda užas, povratak mora,
vodena planina stihijom unutarnjeg gnjeva
zaustavi igru života i prosu smrt obzorom
njihovih snova.
Njihova tijela nisu pronađena, ne postoji
humak za svijeće i cvijeće.
Kćer moje prijateljice je bila na dalekoj plaži,
ocean je postao njihov grob, u odaji tuge
uz svijeće i bukete žalovanja smo
kazivali epitafe njima.
Na kapiji davno potonulog grada mlada žena plače,
suze uranjaju u sedefaste školjke, rađaju bisere.
On pustolov pred vratima neostvarene utopije
u kojoj duša drevnih oceana na morskom
pijanu jedva čujno njoj i njemu svira
Mendelssohnov svadbeni marš.