Riječi vraćene životu...
Igrali smo se riječima, slijevali ih u bujicu snovitih daljina,
nestajale su u oblacima, utapale u dubinama,
vraćale kao zvuk morskih orgulja,
kao zamamnost zanosa,
tišina patetike.
kao poezija besmisla.
izmišljali smo sudionike u zavođenju riječima,
razbijanju o hrid razuma, slijevanju u monotono
pjenušanje otupljene riječivosti.
U krajoliku snovitosti, punom odraza istosti
u dovoljnosti vremena nestajasmo
u svjedočanstvu nutarnje ludosti.
Svijest je uranjala u zabludu uma,
govorila iskonskim jezikom,
umnažala znakovlje zbilje.
U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke,
mi uvečani do ovozemaljskog obličja,
s osmijehom dolazećem
vratismo riječi životu.
Dijana Jelčić
|
