To nešto što životom zovem...
„Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene…“
U mojoj osjećajnoj nemoći osjetih istinitost u ovoj Camusovoj misli…
Promatrala sam ptice i iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije,
od predosjećaja gradila čulnost za svijet oko mene, ali sebe samu
nisam osjećala. Čula su se međusobno spoticala, sudarala
s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja.
Ni jedan djelić tjela nije bio prisutan u samosvjesti.
otrovana dahom samotnice razoružala srce,
postala plijen razuma, stranac samoj sebi.
Kao glineni golubovi, spremni za odstrijel,
misli su izlijetale u sučeljavanja bez truna suosjećaja.
A onda je Causova misao dotaknula osjećaje,
osjećajući kako se otkucaji srca ubrzavaju,
pomislih, srce je pehar u kojem ključa krv,
srce je fontana nutarnje svjetlosti,
srce je tajanstveni sveti Gral.
maglovita slika viđenog se širila ubijala iluziju nemoći
Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu,
ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju
prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela.
Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele
prelamanje svjetlosti, to novo osjećanje osjećaja je riječi pretvaralo
u ptice koje su slobodno odlijetale u razgovore s prijateljima
Nešto nježno, neopipljivo a stvarno, dotaknuto žudnjom, ne iznevjereno čežnjom,
uzavrelo umijećem, zaigrano patosom, utopljeno u pogledu, odplesano u vjetru,
razigrano u osmijehu, ostvareno letom ptica, titrajem leptirovih krila, rođeno
prije mog vremena, svjetlošću oživljeno, osmišljeno, opjevano,
to nešto što životom zovem.
Dijana Jelčić
i
|
