ona je padom iz drevnog oceana, pretočena
u dragulj na pješčanom žalu života.
Tu je u mirisu svitanja, u zenitu sunačanog dana,
u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja
razgrće tminu i pali oči neba.
Dodiruje misli, budi čuvstva, bdije nad snovima, uvlači u srce,
opija kao crno vino dozrelo na obroncima pradomovine.
Ona je smisao i snaga budnosti, ljepota postojanja
skrivena u kapi rose na latici tek procvale ruže,
iskra plamena, ognjilo strasti, osjećaj nad
osjećajima, život.
Grije nas vatrom početka, spava u osmjesima,
bdije nad umorom, čuvarica je naše
snage i naših slabosti.
Osjetivši u sebi njenu moć, poželjeh otići tamo gdje stoluje,
da me dododirne ono veliko "Ja sam ljubav", prva i posljednja
tajna stvaranja svijeta, sveto trojstvo i misao o njoj, osjećaj njenog
postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja,
oduzela je Aresu moć, njen glas je tišina blagdana,
romor svakdnevice i sonata od snova, sreća
u vremenu koji nazivamo život.