Sužanjstvo...
POĐI, MISLI
"Pođi, misli, na krilima zlatnim, poleti u domaju mi milu.
Pođi tamo u drage planine, tamo čežnje nam rodni je kraj.
Pozdravljam poznate jordanske žale, ponosne tornjeve sionske gore.
Premila, o Domovino moja, čežnjo srca moga, ti si jedina.
Harfe zlatne ne čuju se zvuci, žica tvojih ne čuje se glas,
samo spomen ...na sretna vremena tješi našu preveliku bol.
Nek zazvuče nam tvoji sad zvuci nove pjesme za sretnu budućnost.
Pođi, čežnjo, na krilima zlatnim, pođi u dragi naš zavičaj."
pjesma sužnjeva iz Verdijeve opere Nabucco.
Zadarski kanal je odisao sutonskim mirom, morske orgulje su
valovima dočaravale pjesmu robova iz davnina,
ništa se nije događalo, a događalo se sve…
starac je isplovljavao u dolazeću noć bez mjeseca,
pučina je obećavala dobar ulov.
Venera je objavljivala porod još nerođenih zvijezda,
želja je tinjala u neizgovorenom.
u pogledu, na usnama, u zagrljaju…
Prebirali smo po sjećanjima, odmotavali virtualne pergamente,
povijest rodoslovlja, bili smo daleko od događanja,
bjegunci iz stvarnosti,
pustolovi s mirisima prošlosti pred vratima budućnosti,
futuronauti u zemlji Međurječja, na tromeđi
planine, pustinje i oceana,
u kući dviju rijeka, u koljevki civilizacije,
klinastim pismom ispisana istina se zrcalila na zaslonu pamćenja…
Razmišljam o ne prolaznosti pamćenja…
Povijest je učiteljica života…
Jesmo li uistinu nešto naučili?
Misliš o nastajanju nove kule Babilonske?
Mislim na božju kaznu…
Na zbrkanost jezika i međusobno nerazumjevanje?
Da, pitam se hoćemo li uništiti ljepotu stvaranu tisućljećima...
Ne zamaraj se, pogledaj ljepotu zapadnog neba!
Nježni lazur se širio nad morem, slušali smo
u zvuku orgulja naš izmišljaj pjesme robova.
pozdravili sunce, mi sužnji nečemu
lahorastom a tako snažnom,
srcu koje pamti ljepotu.
Dijana Jelčić
|
