Žig prohujalog vremena...
Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990
Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… zahvalna sam mu… šapnuo mi je… pisanje pjesama je na početku talenat, a onda postaje pokora… ili zvuk čarobne frule koja budi nadahnuće…
Čarobna frula
Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.
Jure Kaštelan
Imala sam sreću. On je o tim zvucima pisao u osvrtu na moju zbirku pjesama.
"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu... Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše..."
Nezaboravno je vrijeme druženja s njim. Upijala sam svaku njegovu riječ Darovao mi je zbirku pjesama. Pjesme nisu tipkane, objavljene su u originalu njegova rukopisa. Njegova fotografija je naslovnica zbirke. Na koncu mi je rekao, ostani znatiželjna i puna čuđenja, to će hraniti nadahnuće u tebi-
Znatiželja i čuđenje
titrav nespokoj u kojem pronalazim mir, volim postavljati pitanja sebi i drugima.
iako mnoge riječi koje izgovaram nemoju određeno značenje volim se igrati riječima,
iako su neka osjećanja neopisiva i neizgovoriva volim se čuditi toj bezimenoj bujici nutrine.
često pokušavam prevrednovati ustaljene vrijednosti, važem težinu misli, mjerim kakvoću sanja
određujem količinu osjećaja, kakvoća je vrijednija iako je njena vrijednost često nemjerljiva,
a količina ponekad postaje uteg kojeg se teško osloboditi. uspoređujem njihova značenja.
Neka odbacujem, neproduktivna su, titraju u sebi, a ne u meni, kovitlaju minus i minus,
a fizika sive tvari to nepodnosi, rastače ih u sjene uma, u prijetnje znatiželji i čuđenju.
volim ovojnice koje svjedoče snagu magneta, iskre energiju, sjedinju minus i plus u
protočnost valova i čestica nutrine. Šalju misli u nedohvatne daljine i vraćaju
predivne slike nepoznatih krajolika, nedotaknutih istina…
kada misaono zaronim u dubinu dodirujem santu leda, otapam zatomljena osjećanja,
dozvoljavam im da me vrate u dane tugovanja i duševne boli. Volim rasprsnuća
suhoparnosti i jednoumlja, u njima nema čuđenja, u njima je samo isprazno
nabrajanje osjećanja bez pokrića, bez vatre početka,
bez išta u postojanju ništa.
Znatiželja i čuđenje hrane nadahnuće u meni, ucrtavaju mi put ispod razine vidljivosti
koji je Kaštelan prepoznao u mojim prvim pjesmama.
Dijana Jelčić
|
