Svjetski dan poezije... obrana zbilje...
Poezija je nebo potamnelo od selidbe divljih gusaka.
Poezija je pracenje putanja ogranicenog zvuka.
Poezija je marionetska predstava u kojoj kosmonauti i gnjurci caskaju o sestom culu i cetvrtoj dimenziji.
Poezija je odjek sto zove senku da zaigraju.
Poezija je dnevnik vodene zivotinje koja zivi na kopnu a zeli da poleti.
Poezija je prikazivanje jednog klatna povezanog sa drugim i to nevidljivim klatnima u njemu i van njega..Poezija je muzika za igru istovremeno u taktu najludjih plesova i najozbiljnijih,najdostojanstvenijih pogrebnih marseva.
Poezija je stamparski nacrt za azbuku zabave, mrznje, ljubavi smrti.
Poezija je zauzdavanje paradoksa zemlje koja odgaja zivot a onda ga sahranjuje.
Poezija je otvaranje i zatvaranje vrata, dok se onima koji tu zaviruju prepusta da nagadjaju sta su to videli u magnovenju.
Poezija je nabrajanje ptica,pcela, odojcadi, leptira,bubica,decurlije,babaroga,dvonozaca,sto se veru uz zastrasujuce bastione.
Poezija je uspostavljanje metafizicke veze izmedju belih leptirovih krila i komadica iscepkanih ljubavnih pisama.
Poezija je postizanje sinteze izmedju zumbula i biskvita.
Poezija je misticna, culna matematika vatre, dimnjaka, krofni,ljubicica,ljudi i purpurnih zalazaka sunca.
Powezija je hvatanje slike,napeva,ili talenta u smisljenu prizmu reci.
Carl Sandburg:)
Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, prvi dan proljeća, objava izrastanja svjetlosti, Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.
Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.
...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronaći smisao za arzu i tezu, iskukičati homersku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.
Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let u dolazeće. Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...
Čitali smo Krugovaše, neki su sudjelovali u pisanju Poleta. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Pjesmama uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije.
Filozofiju melankonije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, vječna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.
Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.
Dijana Jelčić
|
