dinajina sjećanja

subota, 06.03.2021.

Etika estetike...





Etika se ne bavi svijetom, estetika mora biti uvijet svijeta, poput logike. Etika i estetika su jedno.
Ludwig Wittgenstein








Život je zatvorio krug… mislila sam… stvarnost, ukalupljena u neprobojnom obodu svrsishodnosti, se ponavljala bez pomaka… iluzije su, nošene dugim uzdasima, nestajale… otpuhivala sam ih dimom cigarate… katapultirala u nepostojeću orbitu zaborava…

Na stolu školjke… uspomena na naše naglo ljeto i ronjenje azurnim dubinama. Natjecali smo se tko će prije dosegnuti dno i donijeti znak pobjede. More je sviralo baladu o dalekoj utopiji… o željenom raju nestalom u snovitom podmorju…





Jesen je donijela strahove. Jedno davno proročanstvo se ostvarilo. Kao u filmu “sudbonosne godine mlade carice”. Ciganka je u njenom dlanu vidjela užas, nije izrekla istinu. Sissi je stajala na vratima smrti, ljubav je pobijedila umiranje.




I na tvom dlanu je bilo iscrtan dolazeći užas, ali i spasenje. Sjetih se Pitije...Ibis redibis nunquam peribis in bello...
Mudra proročica je izgovorila drevnu rečenicu bez zareza.
Ići ćeš, vratiti se, nećeš u ratu poginuti.
Srcem stavih zareze na željeno mjesto. Vjerovala sam.

Promatrala sam Mjesec. Pričinjalo mi se, taj nasmješeni prevarant zna moje tajne… njegova njemost je bila sigurnost njihova neotkrivanja… Tišina je probijala opnu samoće, omatala se nježno oko srca. Upletena u mreže sumnje i straha bila sam nepokretna, neodlučna, nesigurna…



Željela sam ponovo čuti život, osjetiti bol. Nutrina je bila mrtva… kao da mi je netko u dušu zabio malajski nož i rastrgao osjetilnost. Izgubljena u vrtlogu nepostojanosti čekala sam povratak plemena lastavica.
Jedno prazno gnijezdo u kutu naše terase je svjedočilo njihovu privrženost. Znala sam, vratit će se i donijeti proljeće… Godinama su ga cvrkutanjem objavljivale …

Prinjela sam školjku uhu. Začuh šum mora, znak da nisam oglušila na vanjske podražaje. Svitalo je, svjetlost je gušila tmninu. Zlaćane niti su kukičale jutro.




Izađoh na terasu. Orošenim travnjakom si dolazio ti. Pozvao me na čergarenje nebom svitanja.

U estetici trenutka naslutih etiku postojanja. Vrtlog tankoćutnih struna se pretakao u osjećanja…
Pješčana ura još uvijek odborojava zrnca na kojima se zrcale tragovi odlazećih i dolazećih trenutaka prepunih susreta i rastanaka, u jutarnjoj rosi vidim osmijeh dolazećeg dana.


Tvoje ime utkah u molitvu… u osjećanje osjećaja u srž bitka… odbacih sumnju, bila je tek zrcaljenje užašavajuće tišine…


Dijana Jelčić





Etika estetike

- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>