dinajina sjećanja

utorak, 02.03.2021.

Fotografije, čuvarice vremena...






Čuvari vremena,

zbirka od desetak sjajnih melankolično-nostalgičnih zapisa i crtica o osobama i starom, obrtničkom Zagrebu svojega djetinjstva, o obiteljskim navikama i kulturi svakodnevnoga života starih Agramera, o živim i pokojnim prijateljima.
Sveučilišni profesor, kroatist i bibliofil Mladen Kuzmanović (Zagreb, 1940-2001),

zabilješka sa portala... http://www.matica.hr/knjige/cuvari-vremena-301/






knjiga sveučilišnog profesora Mladena Kuzmanovića je u meni uzburkala osećanje osjećaja, sjećanja utopljena u sjetu djevojaštva, prve ljubavi, lutanja ponekada neprohodnim stazama svjesno i nesvjesno zapamćenog… redale su se napuknute pjesme, neispisani eseji, nezapočete priče tog nedovršenog djela prošlosti.





Pronađoh krhotine jednog sna rasatute na zaslonu budnosti… pointilistička slika prohujalog vremena… zaiskriše točkice kao stakalene perle odbačene u rijeku zaborava… vidjeh moje lice bez osmijeha, sebe u bijegu od trenutka, bjegunicu iz zagrljaja… tragačicu dubinama podsvjesti… vidjeh siluetu opsjenara razlomljenog u fotone … u rasapu blješteće svjetlosti… uronih u viziju… osjetih sukobljavanje valova i čestica u beztežinskoj prostornosti privida… osluhnuh… svjetlost tihuje o tajnama skrivenim u njenom zagrljaju… tišina iznjedrena iz bezdana se slijevala u ćula… muk je bivao sve žešći… zaglušujući… užasavajuće trajanje u opsjeni… izgubih se u nikada otkrivenoj tajni svjetlosnog zagrljaja… osjetih moć neodkinuća od prošlosti… snagu svjetlosti koja je trgala tminu zaborava i iscrtavala neprolivene suze na panou sjećanja… oživjele čuvarice uzburkaše umrtvljenu podsvijest… odživjeh patnju, tugu, bol jednog davnog rastanka… oluju ruža, otrgnuće latica, njihovo vrtloženje lazurnim nebom mladog mjeseca i zvijezda… a onda naslutih smiraj… otrgnuće jednog dijela vremena… njegovo pretakanje u uspomenu koju ću pamtiti… čuvati je kao dragulj u riznici sjećanja…





Imperare sibi maximum imperium est,
reče čovjek sa suncem u očima.
Blagost njegova glasa
zaustavi umiranje.
Vladati sobom
najveća je vlast.
Samo iznutra
se sanja.





Napisane pjesme nazvah čuvaricama tuge... prolutah fotoalbumima... fotografije govore više od tisuću riječi, bude sjećanja, čuvare vrata našeg vremena. Iako su nekada okrutno bolna straža podsvjesti, uzburkani postaju nježni iscjeljitelji nezatvorenih rana duše i njegovatelji ožiljaka.





Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.

U tvojim očima san.
Koračam sunčanom
stranom ulice,
gubim se u izričaju bez srži.

Izmišljam riječi,
a znam
da ti ne znače isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.


Dijana Jelčić




- 08:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>