Vizualiziranje uspomena...
Fotografije iz vremena gimnazije, fotografije prohujalog vremena. Gleda me djevojčica koju prognah iz moći sadašnjeg trenutka, ona sanjiva "ja" koja se godinama skrivala u tijelu zrele žene.
Sjećam se gimnazijskih dana, vremena bezbrižne mladosti, mahnitanja pri slavljima, prve ljubavi i rastanka.
Osjećala sam se kao Samsa preobažen u kukca, zatvorena u kafkijanskom kavezu. Probudih se iz sanjivosti, pokupih krhotine nutrine i pretočih ih u izričaj bjegunice iz perivoja snova. Napustih lutanja zvjezdanim stazama, oprostih se s Mjesečevim sjajem i čuvaricom Lunina hrama. Ostalo je ime boginje lova i Mjeseca. Ubrah sve ruže u ružičnjaku sanja, otopih lednicu podsvjesti, zalječih rane uplakanoj djevojčici i prognah je u zaborav.
U snu privid portreta mladog umjetnika... kao moderni Dedalus je gradio labirint... vizija kaosa je oživjela uspomenom na vrijeme traganja za izvorištem ljepote... joyceovska istina o pojavnosti ljubavi u trenutku njenog nastajanja... o ljepoti njene cjelokupnosti, njenoj simetriji u asimetriji zbivanja...
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
Zefir, lahorasti vjetar stvara boginju cvijeća,
odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
a Venera ostavlja privid slike proljeća u očima.
U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa okusom sna,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca svemira.
Osjećam izlječujuću moć ikone na stijenci sjećanja,
uspomene sa ožiljcima neke davne boli.
U carstvu bijele svjetlosti razotkriva geometriju izvora,
uramljuje prostor, oslikava vrijeme,
misli dolutale s prapočetka.
Mijenja se reljef sive tvari,
misaoni režanj ključa znatiželjom, čuđenjem
i bogatsvom osjećajnih slika.
Nad tijelom pojavnosti metafizika svijesti,
balada prošlosti i zornica budućnosti
Budim se.
a ti… ti me poslije sna, nudeći mi prvu jutarnju kavu, odvodiš u stvarnost…
Dijana Jelčić
|
