Mijenja se slava svijeta...
Corona virus i smanjena sloboda kretanja i druženja. U samoizolaciji nam preostaju dugi razgovori, pisanje kao terapija i lutanje fotoalbumima... Prolutah arhivom napisanog i složih kolaž teksta i fotki...
U zatočeništvu nametnutih mi navika zaboravih smisao ludovanja… tinjala sam u pepelu neostvarnih žudnji… gasilo se ognjilo čežnji… bila sam ugraničena u bezgraničju svrsishodnosti koje su se taložile u svjesnosti… davno obećanje me proganjalo… pri inicijaciji u zrelost šapnuh samoj sebi… homo ludens ne smije nestati iz panorame uma… bila sam slobodna kao ptica na žici… slušala sam baladu a nisam se usudila zakoračiti u prazno…
Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi… ukalupljena u oklop tihe pedagogije disala sam usporeno da ne probudim ritam srca… mozak je titrao obićnošću… bez pomaka… davno zapamćene slike su bile jedina ikonografija razuma… obamrlost osjetila… ni bol više nisam osjećala… više nisam bila tužna… letargija se širila svjesnošću… ravodušnost prema nutrini i vanjštini me omamila tromošću…
Nezainteresirana za lijepo ležala sam na toplom pijesku i promatrala nebo… sunčana ekliptika se sužavala u fokus velikog prsaka… dogodila se erupcija nečeg nedorečenog… osjetih početak beskraja… vidjeh pretakanje boja u rapsodiju nesanjanog sna… osjetih nestajanje u kovitlacu ugode… tijelom se širila milina bezimenih osjećanja… tišinu je razbijala igra pjeska i pjene… podne je nestajalo u sutonskoj blagosti… osjetih pomak vremena… i suze na obrazu… nebo se presvlačilo u purupur sunoćavanja… ljepota se vraćala u spoznaju… oćutih skoro zaboravljene titraje srca…
Bila sam sama na plaži… potražih te na mjestima nepostojećim u geografiji ovozemaljske prostornosti… ostao si zameten u nedosanjanim snovima i neželjenim svitanjima… mozak se pokrenuo novim porivima… propriocepcija se objavila samosjetilnošću… nutarnja laterna magica je iz podsvjesti izvlačila odbaćene slike…
U krajoliku zbilje kolaž vremena mjenja oblik, odlaznost, dolaznost u ples uzbuđenja.
Krhkost zagrljaja snaži let na izmaštane obale, u traganje za oblucima snovida.
Nježnost usana titra riječi nepostojeće u riječnicima samoće.
U budnosti odraz sna, na zaslonu svijesti su zasjale oči boje jantara… osjetih bol… znak da sam preživjela nepostojanje… a onda se javio sluh i vid za lijepo… začuh kliktanje galebova, vidjeh nadolazak plime…
Naslutih buđenje usnulog homo ludensa u sebi… odplesah menuet sa tvojom siluetom… more je bilo svijedok mog povratka u svijet mahnitosti…
ti si došao kasnije… i to je dobro… došao si tišinom u moju novu budnost i ostao…
U suglasju naših šapata putevi ka starim snovima i simboli novog vremena.
U bezglasju istine paralenih svjetova, svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaju gaseće sunce u odoru spokoja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije drevnih snovida.
Budimo se u sjeni veronskog balkona,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja bijele svjetlosti i purpur sutona.
U suzvučju srca i tišine nestaju mržnje, klevete, osvete… nestaju strahovi... rađa se novi san...
Sic transit, gloria mundi...
Dijana Jelčić
|
