Povijest svemira...
Jučer prošetasmo kvartom. Na terasi dragog nam kafića uz kavu i cognac razgovarasmo o pandemiji, nezaustavljivom podrhtavanju tla i povijesti svemira.
vodilja dijaloga je bila malena knjižica koja u sebi krije bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o prirodi prostora i vremena... u stotinjak stranica je sažeta povijest svemira, misaono sučeljavanje dvojice znastvenika koji pokušavaju osmisliti Einsteinov san, sjediniti kozmos i kvant... utopija, poezija izrastajuće znanosti... misaono sučeljavanje Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea...
Ovitak čežnje za dohvatanjem nedohvatnih vizija, kalež u kojem ključaju misli iznjedrene iz velikog praska... dolutale u trenutak sa početka koji možda nije bio početak... misli koje su objavile vjenčanje iz kojeg je rođena četvrta dimenzija... knjiga ispisanu ljubavlju... jer znatiželja i čuđenje kovitlaju misaono- osjećajno tkivo i slijevaju ga u tkanicu mistike, znanja i žudnje za otkrivanjem još neotkrivenog...
Bilo je to porinuće u svijet poezije vječnih sanjara, u svijet neizračunjive bitnosti, svijet etike i estetike naslućujućih mogućnosti... pretakanje iluzije u obris nedohvatne budućnosti...
Noćas odsanjah vrijeme u kojem su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna. Osjetih snagu bijele Lune i moć energije lucidnog sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, foton u rasapu svjetlosti, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.
Zakoraknuh u trenutak buđenja. Na uzgalvlju stručak bijelih ruža. U laticama ogled sna koji noćas odsanjah.
Izmišljaj moga srca?
Smijali smo se!
Dijana Jelčić…
|
