Buket godina...
U buketu zajedničkih godina trideset i pet šarenih pupoljaka šire boje i mirise. Na laticama suze i okus nektara. Izmedju cvjetova slike uskovitlane stvarnosti. Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena. Bili krotki u vrtlogu straha.
Stavljao si pupoljke u moju kosu da prežive umiranje jednog proljeća. Negdje između neba i zemlje je zastalo sunce. Ranjena rijeka se liječila u tihovanju mora. Nad purpurom delte je kružila izgladnjela pticha.
Oslobodi me, ne mogu dalje umirati, krik ranjenog galeba nas je vratio u život.
Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost.
Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti, sanjali lucidne snove i voljeli sutone i svitanja. Oćutih život nježnije u sebi, život kao sjaj mjesečeva hrama, kao rastopljeno sunce, kao zagrljaj Amora i Psihe, kao poeziju ruža...
U srcu lepet leptirovih krila i cvijet jedan planu za sve ugašene zvijezde, za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta miliun ne procvalih ruža.
Sačuvali smo istinu o izvorištu, škrinju nadanja, malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u poeziju ruža i san.
Dijana Jelčić
|
