Iz odaje tišine...
Gašpar Noćnik je djelo Aloysiusa Bertranda kojim je ustanovljena pjesma u prozi kao književna vrsta. Prvi put je izdan 1842. u francuskom gradu Argesu. Na hrvatskom tržištu ovo djelo je izdano 1971. u izdanju Matice hrvatske, u prijevodu Vladislava Kušana.
Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.
Iz odaje tišine
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriti je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.
Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.
Sjećam se vremena oluje ruža. U svakoj noćnoj leptirici sam naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula jecaje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.
Ti ne znaš...
Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku i palim oči neba… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni… velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava…
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrnom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango… na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu na umor naših zagrljaja…
Nestajala je noć... približavali smo se Suncu. Budio se dan... Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i vjetra, u disanju srca i tihovanju uma, u titraju vremena…
Postali smo tragači za sakramentima usnulih svetišta.sanjari u vrtlogu sakralnog i profanog, legendarnog i stvarnog.
Ljubav je uzdrmala umrtvljenost nutrine… uronila u san i život... došla je toga dana s buketom vječnosti i stručkom slobode u rukama… šireći sreću nad umornim srcem naučila me da vjerujem u nemogućnosti njenih mogućnosti... u ostvarivost neostvarivog… u pretakanje sna u zbilju… u bitak najvrednije bitnosti… u život tako jednostavan i lijep…
U galeriji pamćenja djelići životnog sinopsisa.
Dijana Jelčić
|
