Sretan imendan svim Vesnama... i pjesma proljeću...
Stiglo je proljeće ogrnuto oblacima, vjetrom i snovima.
Jutros je, nečujna kao nježnost, utjelovljena ljepota proteklih godina,
odajom rasula ljubičice ...
Bubnjevi rapsoda, himnom suncu, na trgu sna
objavljuju svitanje ekvinocija.
Još snena gledam umiranje lazurne noći.
Bijela golubica zoblje zvijezde,
daruje mi buđenje
u praskozorju dolazećeg.
Na obzoru dana mamin lik, danas bi joj bio imendan. Zatitrao je njen glas...
sreće zlatne, srebrne sreće...
svanuo je prvi dan proljeća i dan sreće...
U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja,
rapsodija vremena odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.
Čekanjem okrunjena, skrivena u rijeci pročitanog,
slikom u Sistinskoj kapeli ovjekovječena,
iz zagrljaja pijeska i pjene rodjena,
zgusnuta u davnim istinama,
u poljupcu tek naslućena,
odjevena u čovjeka
vratila se ljubav.