dinajina sjećanja

petak, 30.04.2021.

Kao igrači staklenim perlama...






S igračkom svojom, s perlama u ruci
pogružen sjedi, a zemlja oko njega
opustošena ratom i kugom.
Ruševinom
još raste bršljen, u njem zuje pčele.
Klonuli mir u prigušenom psalmu
još ječi svijetom...

Herman Hesse





Pokušavamo se ispisati iz mjesta događanja, iz vremena nedogadjanja
isključiti iz vrtloženja zbilje, osmijesima osmisliti trenutke čekanja
na kraj strahovanja.
Na dverima mjeseca rožnjaka se radujemo mirisu ruža,
u krošnji bijele breze čujemo kako vjetar romori o vrlinama vječnosti,
o neumitnom povratku poeziji zbilje.





Promatraš me, u tvom pogledu svod Sistinske kapele,
desna polutka mozga, u nju je slikar
smjestio Boga.
Oćutih bliskost početka, ljubav se širi prostorom,
osjetih dodir, pričinjalo mi se
božja ruka je posvetila
trenutak.

Na horizontu Kastalije sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja i utkano u igru staklenim perlama,
u "lingua universalis" jezik koji oslobadja i povezuje sve.

Kao posljednji igrači staklenim perlama, u Hesseovoj viziji ljepote,
ćutimo moć Kastalskog vrela, osjećamo nadahnuće njegovom vizijom.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.04.2021.

Nebeski rapsod...





Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvoram oči i u zrcalnim neuronima vidim čovjeka u bijeloj odori sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove.





Vjetar je moćnik visina. Šum vjetra u krošnji prastarog bora je šapat njegove krhkosti, gubi se u zagrljaju pjenušavog vala i hridi vremena. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.
Muzika iznjedrena iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost. To vjetar, taj nebeski rapsod, liječi nutarnju gluhoću.

Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?
Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.





Sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.

Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti... šapnuo si

Iz šapata tvog, iz poezije suza,
izranja sjaj sunca i rosa na vlatima trave.
Osjećam dodiruju me zvuci poezije kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmi oceana...

poezija je srce svakog umijeća... pitam se.. koji se istančani tonovi kriju u poeziji drevnih oceana.
Pitagora je to već onda osjećao...u jednom davnom tekstu stilizirah njegove misli...

"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi, a nećemo znati da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja.... Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."





A danas smo slušali glazbu nebeskog rapsoda u krošnji bijele breze... divan osjećaj...

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 28.04.2021.

Čudoriječje sna…





Sanjala sam svitanje na moru... i zoru u močvari… odraz sna se slijevao u budnost… na otoku smo doživjeli odsanjano svitanje... zoru u moćvari šapatom tišine...







Čudoriječje sna…

Poetika zbilje je obrazac ispisan memorijom srca, a njena pričljivost,
preslika metafora utjelovljenja sna, bujica riječi, kapljica stiha,
duša pjesme, božanska iskra, klica umijeća.

Iz postelje probuđenog neba ustaje usnuli spavač,
mjesečari stazama podsvjesti, korača koridorima nadanuća,
zaustavlja se u magiji uskrslog oltara.

Osluškuje molitve prohujalih ljeta, uspomene slijeva
u piktogram duše, pretače u nova svitanja.

Na obali odlazeće noći, u sjaju zlatne hostije,
spavač se budi.
Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka,
virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi,
život tako jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 1987- 2007.






Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!
Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.

Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...
Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.
Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.

Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.
Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka.
Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.

Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.

Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.
Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.
U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 27.04.2021.

Moć vremena...





gospina papučica je jedna od najsporije rastućih biljaka na svijetu. Potrebno je između šest i jedanaest godina prije nego biljka stvori prve cvjetove i sjemenke.






U zemlji jecaja sveta školjka izrodi miljenicu, darova nam ljubav,
da sačuva sjeme početka, da proklija Gospina papućica.
Proplamsala je Venera, Mars je uzdigao mač,
razrezao čvor zle sudbine.

U sjenama neizgovorenih riječi naslutih umiranje tuge.
Okamenjena osjećanja stajahu na obzoru sunoćavanja,
nad pustinjom vremena se užgano zlato pretakalo u kobalt noći,
a slavoluk mjesečine slijevao u san.

Daleko zvono je trgalo tišinu,
zatitrale su strune nebeske gitare,
riffovi se rasuše užitkom vjerovanja.
Iz razvalina prošlosti zatitra glas istine,
objavi kraj traganja.



U carstvu plavih daljina vidjeh srcem upisano ime.
U kaležu sna osjetih uzburkanost krvi.
Na vatri svitanja zapalismo baklju.
S osmijehom na licu krenusmo u mladi dan.





Danas u epohi corone i potresa, u prostoru nezbivanja osjećamo nezaustavljivo rastakanje trenutaka,
moć Dalievog vremena.

Osmijesi se kriju iza maski. .

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.04.2021.

Možda...





„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."
Carl Sandberg






Divno je što postoje oni od kojih učimo... Sandberg je moćan pjesnik... nazivaju ga i pjesnikom predgrađa... svaka njegova pjesma zrcali stvarni život... nadanuti često vodimo slićne dijaoge... dočitavamo njegovu zbirku Tumečenje ljubavi... tada izmišljaji u nama ožive... on slićno Borgesu luta svjetskom literaturom i sam sebi objašnjava napisano... tako ga doživljava, tako se rađa istinsko nadahnuće... i na kraju svog predgovora Sandberg u svojoj 72 godini piše... Da mi Bog da da preživim do 89 e postao bih pisac... moćna izjava je to... umro je s 89 godina...





Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala nebeskim bespućem, plesala s mjesecom, tajne djelila s zvijezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.

Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda.
Ljubovala sam s tugom i igrala s kristalnim suzama neba.




A onda susretoh oči boje sna.

“Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam, prije mnogo godina, pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj.”
“Zašto mi recitiraš Sandberga?”
“Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene.”
“Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni.”
“Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni.”
“Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba.”
“Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao.”
“Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba.”
“Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju.”
“Molim te, govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno, ljubav. “
“Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno, ljubav.”

Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam... da.
Znala sam da mi vjeruje.

Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo je i ja sam mu vjerovala.
Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.


Dijana Jelčić... kolaž iz zbirke prozno- poetskih tekstova „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007... ukorićenje 2014.




Danas bli na Velesajmu... cijepilo nas... osmijesi se kriju iza maski...

MOŽDA...

- 07:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.04.2021.

O mirisima...






Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Pri dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "emocionalna inteligencija". Znanstvenici su pri ispitivanju djelovanja mozga uspjeli otkriti uzajamnu vezu središta za miris sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda.
Miris svježe opranog rublja sušenog pod suncem na vjetru vremena se učahurio u pamćenje. Miris dunja u spavaćoj sobi mojih pradjedova blješti slikom djetinjstva. Miris lavande me vraća u naše naglo ljeto. Miris ruža i jasmina zrcali slike Grssa i naššeg mdenog mjeseca...
Naše uspinjanje spiralnim ljestvama ka zrelosti je priča koju ispisujem lutajući koridorima lijepih uspomena. Osjećam omamljujući miris stvarnosti.






Čekala sam susret na obroncima svijesti. Pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.

Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.
Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knigu. Spuštena pogleda si šapnuo.

Osjećao sam da ćeš danas doći.
Koža je zatitraja željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi nektara, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.

Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.
Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.
U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.





Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. Uranjam u koljevku osjećanja. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. U vjetru vidjeh zapisano ime. U mirisu sna bez sna mi se pričinilo u moje grudi si stavio svoje srce.

A parfem četrdeset godina nisam mjenjala...

Dijana Jelčić
- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 24.04.2021.

Riječi utkane u sutone i svitanja...






Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva.
Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena.
Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno, još uvijek zaneseno i šapućem: -Život je jednostavno, ljubav.

Mostovi pod kojima se budim...






Trenutačno živimo vrijeme korone i podrhtavanja tla. Svaki titraj zemlje postaje bauk koji se hrani tminom i mojim bdijenjem. Srce mijenja ritam, zaboravlja poneki odkucaj. U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjetilnom uragan osjećanja, u tijelu erupcija drhtaja.
A onda me ti smiruješ... uroni u odaju ogleda i odjeka i osjeti smirujući zvuk tišine.

Prohujala je noć knjige, mirna noć razgovora o pročitanom, zapamćenom i tvom i mom napisanom...
Sutra mogu postati rijeka, a ti drvo, to su naša prirodna stanja.





Ti oduvijek unosiš mir u kaotičnost mojih misli, izvlačiš me iz utrobe svemira i vraćaš na zemlju.
Osmijehom mi daruješ sliku idealne stvarnosti, pronalaziš slabe točke u mojim principima,
nježnim izričajem prisiljavaš na odustajanje.

Umanjujem se do najsitnijih struna, skidam tjelesnost, postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.
Dogadja se preobrazba svijesti, metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca... zaiskre tragovi u pamćenju.





Osmijehom si prerezao Gordijski čvor mojih kolebanja i poveo me u deltu zelene rijeke… na ono mjesto gdje Neretva grli more… pokazao si mi beskraj… prićinjalo mi se da zvijezde pozdravljaju naš dolazak… koračali smo kroz smokvike i maslinike… opijali su nas mirisi još neubranih plodova ljeta… slavili smo povratak iz progonstva… iza nas je ostalo vrijeme pustolova… pred nama se širio horizont naslućenih ljepota…

Volim naša misaona sučeljavanja,
Divim se arhitekturi tvojih argumenata, snazi tvog izričaja.
Slušam i učim govorništvo, tvoje razlaganje činjenica, tvoju mirnu srčanost.

Tragovi prošle noći ostaviše trag u mojim osjećanjima.

Prostor je prepun neizrečenih riječi, blješte u kao zvijezde na nutarnjem nebu,
kao naslućujuće ideje u mreži pamćenja, kao iskričava svjetlost na lazuri sjećanja.
Ljubav se širila baršunastim svodovljem, bila svjedokinja misaonom mahnitanju.

Volim ljubičaste sutone i noći prepune priča ni o čemu, kriju u sebi bitak našeg zajedništva,
postaju putokaz mene k tebi i tebe k meni… susrećemo se na rondou suprotnosti,
u noćnom equinociju, u prelamanju dana u dan, na anđeoskim stazama,
u krvotoku zanosa.

Na usnama lepršaju riječi, neizgovorene, utkane u sutone i svitanja,
u snovitost vremena.

Dijana Jelčić


- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 23.04.2021.

Dan i noć knjige...






Prvih petsto godina

Judita se prijevodima na više jezika uvrstila i u epiku prepoznatljive europske tradicije, doživjevši na taj način odjek kakav su u 16. i 17. stoljeću postigle Marulićeve glasovite latinske knjige

U travnju 1501. Marko je Marulić završio svoj spjev Judita. U završnim je stihovima prorokovao da će se spjev čitati dok bude hrvatskoga jezika i pismenosti, što se i obistinilo. Sudbinu svakoga književnog djela kao umjetničkog čina ponajbolje potvrđuje njegova recepcijska trajnost i poticajnost: koliko se ono čitalo, objavljivalo, prevodilo, stručno obrađivalo i znanstveno tumačilo. Takva su mjerila glavni pokazatelji i autorske vrijednosti djela. Naime, u polutisućljetnom razmaku od nastanka Judite do danas mijenjala su se i smjenjivali literarni pravci, estetski ukusi, pjesničke mode i škole, nestajali su, kako bi rekao Ivan Gundulić, kraljevstva i gradovi, a libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovic Judit u versih harvacki složena, unatoč tome prevrtljivom, razornom vremenu nije prekrila prašina zaborava u knjižničkim riznicama. Održavao je dodir s onima kojima je bio izravno namijenjen, s ondašnjim i budućim pretpostavljenim čitateljima. Istina, s usporenim ritmom, aritmijama, ali i ubrzanjima, što se može najjednostavnije i zorno pratiti na snimcima egzaktne recepcije.

2021. godina je proglašena "Godinom Marka Marulića".

izvor... Matica Hrvatska...






„ 22. travnja dan Hrvatske knjige i 23. travnja, svjetski dan knjige... dva iznimno važna datuma u povijesti hrvatske i svjetske književnosti... dovršetak Judite (1501. godine), prvoga umjetničkog epa spjevanog na hrvatskome jeziku, djela koje se smatra nultom točkom hrvatske književnosti te dan smrti (1616.) svjetskih književnih velikana Miguela de Cervantesa i Williama Shakespearea“






U obredu mudrosti slika secesijske odaje, u čitonici tišina vremena,
dar vječnosti smrtnicima.
Oduvjek u mirisu knjiga osjećam strogost umilne nježnosti,
tankoćutnost misaonog blaga.
U raskoši osjećanja nazirem vedrinu svijeta,
nisku privida, moć prohujalog vremena.

Slijeva se ljepota u rijeku svete muzike.

Budi se dan knjige,
u njegovim njedrima gomila ljepote.

Izranjaju sjećanja, maštarije i prošlost,
jučerašnjica kao miris dolazećeg maja,
mjeseca poezije ruža.

U zraku osjećam želje, čujem glasove iz davnina,
naslućujem otkrivanje tajni, odgonetanje mudrosti.

Na Parnasu slavlje muza.

Bliske i daleke, tajanstvene kao rađanje zvijezda,
kao kozmogonija sa odmakom u vremenu
one tisućljećima bdiju nad nadahnućima,
slijevaju ih u riječi, ukorićavaju snove,
ne dozvoljavaju Letti potapanje davnih osjećanja.

Dan knjige, svetkovina uma,
neprocjenjivost blaga
skupljenog u titraje
čitajućih duša.

Dan i noć prepuni
ljepote.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.04.2021.

Planet zemlja...






Promatram Fabergeove pisanice. U znamenju uskrsnuća plava ljepotica. Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva.





Planet pleše na dlanovima vremena. Mi plešemo s njim. U mimohodu trenutaka vidim
rađanje i umiranje svjetova.

Okrutnost ili samilost?

Milijuni godina u letu za sljedećim trenutkom. Prohujala tisućljeća od zadnje kataklizme svemira.
Rađanje i umiranje civilizacija, ostale su sjenke u sjećanjima, kalendari ispisani u kamenu vječnosti.

Hoće li se ispuniti proročanstvo uklesano u mramor vjetrova?
Vrti li se planet sporije nego prije?
Više od godinu dana podrhtava tlo, srce zemlje mijenja ritam.
Približavamo li se sudnjem danu?
Hoće li se zustaviti njeno srce?
Hoće li se otvoriti vrata sanjanog Raja, hoćemo li zakoračiti u bezvremenost, vratiti se u trinaesti eon
u kojem je rođena svjetlost?





Zemlja nas hrani i njeguje, ponekada se pobuni poplavama, vulkanima, potresima, a onda nam prašta.
Njoj u čast složih kolaž kao poziv... čuvajmo je, njegujmo je, hranimo je... budimo čuvari njenog vremena...
Objavljujem ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak zahvale grudi u kojoj ću jednoga dana počivati.

Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica, zoblje zvijezde.
Sunce uranja u svitanje, trenutci odlaze u prošlost.
U nama i oko nas aquatorij želja, žudnji, čežnji i nadanja.

Planet se vrti oko sebe, pleše oko sunca i odnosi nas u mladi dan.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 21.04.2021.

Mladosti...







Poklanjala si, al' si krala
I nevjerna si bila ti.
Ne, suviše mi nisi dala
O mladosti, o mladosti
O mladosti moja ...






Vinko Hotko obnovio je Palainovku sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Ubrzo je postala popularno okupljalište zagrebačkih studenata i "pecalište komada", osobito u večernjim satima. Mlađa generacija i današnji studenti ne znaju da je Palainovka bila jedini kafići sjeverno od Ilice!





Fotografije bude sjećanje,
u sjaju odraza umijeće igre svjetlosti i sjene,
sužanjstvo trenutka u okviru trajanja,
krhotine vremena ubrizgane
u ljepotu uspomene.

Dan… jedan okretaj oko žiže plamena,
zrcalo svijesti i odraz mjena na pučini oceana.
svjedočanstvo umiranja i rađanja ljepote,
uzavrelost krvotoka svemira,
četiri godišnja doba i četiri strane svijeta
utkane u ljubičaste sutone i purpurne zore,
mladost utkana u viziju postojanja u snu.

U sjećanju tragovi naših koraka
na stazi ka ushitu
života.

Trajali smo od pjeva slavuja do cvrkuta ševe,
bezbrižni na obodu dana grlili svitanja,
radosni pozdravljali perače ulica,
cvjećarice na trgu cvijeća,
uz miris kruha čekali
jutra bistrih voda.


A jutros već su drugi mladi
O mladosti, o mladosti
O mladosti moja...


Ćutim zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u zrcalo uspomena, u poeziju vremena,
u ovo svitanje lijepih sjećanja.

Nježna je točnost pamćenja!

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 20.04.2021.

Nastajanje...





Panorama vječnosti zgusnuta u sliku,
čovjek na koljenima, zaustavlja stihiju pamćenja,
u kutku neba odbjegle od svjetlosti titraju vizije tmine.
a ljubav,
ne poznaje sumnjićavost, neiskrenost, lažnost i prevare.
Ljubav je istina, svanuće ljepote, uskrsnuće sreće
strpljiva u čekanju, blaga u pokazivanju.





privid Dalieve slike se zgusnuo u komadić plavetnila i slona... donosioca sreće...
Bili smo u Figuerasu, doživijeli izvorište... darovao si mi repliku dugonogog slona... donosioca sreće...






Kairos, bog sretnog trenutka, metafora sreće... njegova vaga, misaono mjerilo duševnih i fizičkih odnosa... mogućnost stvaranja poveznice izmedju srca i uma... uspostavljanja nutarnje i vanjske ravnoteže...
Osjećam, srce diše titrajem sretnog trenutka... dogadja se proces nastajanja...





Otopili se snjegovi… proljeće se objavljuje rađanjem ljepote… topi se vrijeme i gomila u koritu prolaznosti… prelijevaju se sjećanja… događa se potop uspomena… prerasta u ocean snova… uranjam… ronim ljepotom pamćenja…

Na dnu se naziru raskomadane školjke nekih umiranja… umirale su neostvarene želje… ostali su samo ožiljci… vidljivo znamnjenje kraj puta između poznatog i nepoznatog… između početka i bespuća… plovim dubinama bez otpora… bez zastoja u trenucima razdornih zbivanja… prolazim pokraj ruina potopljenih vjerovanja… kulisa stradavanja u zabludama… pored Potemkinovih sela krivih vjerovanja…

Mjesec bdije nad noćnim pustolovinama… stražari nad morem prohujalih tuga… osluškujem šum vječnih mjena… plima i oseka me njišu u pjenastoj ljuljačci nadanja… i tuge postaju siluete ljepote… znamenje življenog života… uklesane u stijenke srca… prelivene patinom sjete postaju svjedočanstva… povijest ljubavi…

Život je vječna igra… velika gala predstava… premijera bez reprize… ti i ja stojimo na sceni velikog svjetskog tetara…
ćutim dinamiku svemira… pričinja mi se nevidljiv virtuoz je zasanjao d-mol Bachovih sonata… to vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti…
Osjećam paralelnost svjetova… mi stojimo na vratima između njih…
Iza nas svijet nepromjenjivosti, a ispred nas se širi svijet nastajućeg… vjekujemo na mostu između svijeta materije i
nastajućih ideja…

Zaustavljam misao u središtu zbivanja, prepoznajem govor prirode... priča jezicima fizike, filozofije, poezije i glazbe… u panorami vječnosti istina… iz postojanja ne proizlazi posjedovanje… sve se događa nastajanjem.


Dijana Jelčić






- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.04.2021.

Zlatni rez...





Zlatni rez - čudesna tajna svemira

Priroda ima mnoge tajne. Jedna od njenih značajki je zadivljujuća ljepota i sklad koji otkrivamo u biljnom i životinjskom svijetu, od nježne strukture paukove mreže do nezamislivih proporcija galaksija koje se vrtlože u svjetlosnim spiralama predivnih boja. U srcu te ljepote posve je jednostavna tajna – davno otkrivena, proučena i definirana, ali ipak čudesna i uvijek iznova zadivljujuća. To je tajna koju zovemo – zlatni rez... a dinamika zlaćane spirale koja proizlazi iz njega tka zlatnu nit kojiom svaki djelić povezuje u cjelinu i dokazuje da svaki djelić u sebi zrcali cjelinu...nesimetrična simetričnost našeg postojanja u svemiru iz koje izrasta ljepota...:-)))





Sectio divina...

U tišini misaonog režnja titra tajna vječnosti, bdijenje u carstvu snovitosti. Na zaslonu budnosti, u krugu trenutka se zrcali kvadrat. Magija me odnosi u pustolovinu traganja za istinom.





U odrazu Vitruvijevog čovjeka tvoje obličje.

Učinimo nemoguće mogućim. Začuh govor svemira, oblaka i cvijeća. Razumijem ga. Zlatna spirala se uvija oko svijesti. Završava u dubini tvoga pogleda.
Tu počinje san odsanjan u dolini zelene rijeke.
Miris dozrelog grožđa se širi prostorom. Vino dobrih ljudi ključa u venama.
Drhtaji u krošnji vremena skladaju baladu o ljubavi. Podno Parnasa se lovor uzdiže obodom kruga, kvadrira Apolonov hram. Dogodio se zagrljaj božanstva i čovjeka, sna i zbilje.
Ćutim nestajanje sumnji i strahova.





Vidim vrtloženje nebeskih sfera, slijed fibonaccievih brojeva, rast ruža i suncokreta, rađanje Nautilusa, nastajanje Doriforovih statua, izrastanje antičkih hramova, da Vincievih slika.

U poeziji ruža titraj srca, u tvojim očima moj lik.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.04.2021.

Privid iskona...







Knjige Briana Greenea su vrhunac znanstvenog pisanja. Možda više od bilo kojeg drugog popularnoznanstvenog rada, njegove knjige ljušte sloj po sloj pojedinosti i postupno otkrivaju čudesnu bit suvremene fizike. S rijetkom kombinacijom znanstvenog ponašanja i književnog dara, autor nas vodi kroz najnovije rezultate istraživača konačne torije svemira.

"'Skrivena stvarnost' treće je veliko popularno-znanstveno djelo Briana Greenea. Kao i 'Elegantni svemir' te 'Tkivo svemira', odlikuje se sjajnim pripovjedačkim stilom, prepunim analogija, opisa i metafora od kojih čitatelju zastaje dah, kao da se domogao napetog romana. Temeljna tema knjige je pretpostavka o postojanju višestruke realnosti, koja se u zadnjih desetak godina nametnula kao posljedica istraživanja temeljnih zakonitosti svemira. Moguće je postojanje višestrukoga svemira – multiverzuma – u kojem se događaji zbivaju u paralelnim svjetovima gdje svaka jedinka iz univerzuma koji poznajemo može imati svoje dvojnike..." (Vjera Lopac)





Pročitla sam sve tri knjige. Pročitano prevodila na jezik mojih neurona. U odaji ogleda i odjeka pokušavala osjetiti napisano kao dio nas.
Novonastajuća kozmologija i knjige napisane o njoj su poetični tekstovi izrasli iz univerzuma ljudskog uma. Pročitano ostavlja neizbrisiv trag u galeriji pamćenja.
Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koji mi, svojim djelima, darovaše sanjari znanosti.







U fikciji uma, privid iskona.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Nalazimo li se na onom traženom otoku potpunog mira?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Pitanja u sebi kriju rebus ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih.

Sjedimo u zatonu djetinjstva. Šutimo.

Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec se kupa u poeziji kapi.
Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...

Već viđeno…

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se.
Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka i romor jutrenja u srcu.

Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi.

Carpe diem...

Dijana Jelččić
- 08:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 17.04.2021.

Darovan san...





"I evo sad jedne pouke kojoj ćeš se smijati: da je ljubav od svega najvažnija! Prozrijeti svijet, protumačiti ga i prezreti - to je stvar velikih mislilaca. Ali meni je jedino stalo do toga da volim svijet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svijet, ni sebe, da na njega, na sebe i na sva bića mogu gledati sa ljubavlju i divljenjem i sa strahopoštovanjem."
H.Hesse - Sidarta






Čekala sam na obzoru žudnji… život se poigravao s nama…
bio si pustolov oceanom snova… bila sam tragačica za izvorištem ljepote…
sanjali smo susret u zavjetrini daljine… susreli smo se na žrtveniku trenutka…

Rekao si mi odvest ću te u dolinu smaragdne rijeke…
vidjeh viziju zelene pjesme… sjetih se Lorce… volim zeleno… šapnuh…
tamo se čuje tišina… nasmiješio si se…
kakav je zvuk tišine?... upitah znatiželjna…
tišina je zlatna rapsodija, nastaje zagrljajem sunca i vode...
nad rijekom romori siueta vremna

poželjeh osluhnuti tu ljepotu… bila je to iskra čuđenja i bljesak želje…

Stijenj snovitosti je planuo zbiljom… odveo si me u svoju mladost… doživjeh festival tišine…
vizija se pretočila u stvarnost… začudnost istine… muk je glasanje sreće…
prauzor balade duše… iskon melodije srca… samo je vjetar bio tiši…
tihovao je u krošnji maslinova drveta…
zagrlio si me, na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini bljesak postelje od maslinova drveta.

Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba…

I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja…
tu je počelo vrijeme naših sanjarija…





a rijeka odnosi stručak tišine u ocean snova, nad deltom oblaci zrcale arhipelag istine... tu si mi darovao ljubičasti san...hvala ti… odustaješ od sučeljavanja… daruješ mi osmijeh i šapućeš...
odvest ću te u dolinu zelene rijeke... uskoro...


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 16.04.2021.

Ponoćni tango...






Možda je upisano u mom genomu... možda osjećanje osjećaja ljubavi naslijedih od praotaca... možda sam rođena pod zvijezdom venerom... možda je to bio onaj susret s dječakom očiju boje sna na prašnjavom peronu male željezničke postaje... a možda su samo desetljeća ljubavi ubrizgna kao tajnovit kod našeg trajanja u vremenu... ili je to Sandbergov možda i mi...






Srela sam te u noći punog mjeseca, osjetila tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu s mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše me pozivao na ponoćni tango.

Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet.

Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača. Prebirao je po strunama gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.

Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.

Ti stojiš na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti.

Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket ruža. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom sretnog jutrenja u novom snu.

Vidim san koji odsanjah u noći punog mjeseca. Bio je to Tango pod zvijezdama davne 1986-e godine... naše naglo ljeto...


Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.





Ponoćni tango...
- 07:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.04.2021.

Kroz krošnju vremena...




Moji amuleti...kroz krošnju sjećanja...

Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose
i palio vatru za zaleđeno srce.

Godinama smo razbijali
divne stare slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.

Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita,
neopipljiva
kao oblak od snova.
Tvoj pogled nebo puno želja.






Dotaknula me sjeta… uvukla se u pore… zaokružila se kao kolobar oko misli… nedozvoljava im pretakanje u osjećaj… entropija trenutačnog stanja… gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora… opsada misaonog ludila… bez okusa, mirisa, boja i zvuka… tišina misterije bez odluke i zaključka…

Slićno teatru apsurda, okrunjeno čekanjem, na sceni vremena se ritmom srca i crnim zavijutcima gomilaju nesuvisla promišljanja… svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja… ka znakovima ovozemaljskih zbivanja… ka uzrocima potonuća beskrajne panorame trajanja… nestajanju tla pod nogama…

Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku realnost… ne bježeći u nedohvatne nebeske visine… kako izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela… razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke… kako stvoriti slap rečenica koje ne okrivljuju, ne ranjavaju… ne dozvoljavaju umiranje nadanja.

Ljubav bdije nad vremenom… ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na našim licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…

Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe… je li moguće iscrtati poetski putokaz kao zaobilaznicu stazama mračnih slutnji… je li moguće biti tješitelj bez mogućnosti da mjenjamo svijet…

Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava… na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja kovanica…





Poezija pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Pjesma ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san.

Moj san o stvaranju grada sunca...

Pod sunčanikom izgara dan.
Pepeljasta svjetlost razotkriva
tajnu prolaznosti.
Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida.

Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja,
dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba,
žrtvonoša, pravednika i trenutaka.

U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova,
na sceni teatara vremena gala predstava.

Premijera. Reprize neće biti.





Ima li smisla u trojstvu zemljina podrhtavanja, pandemije i besmisla samovanja željeti da davno napisane utopije, Platonova Atlntida i Campanellin grad sunca. prestanu biti utopije?


Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 14.04.2021.

Mi nekad i sad...





Ljubav se događala u rasponu između dva obzora… između svijesti i podsvjesti… prolazila je fazu zavođenja i fazu vezivanja… ostvarivala se plesom tetrijeba i porinućem u nezaustavljivo vrtloženje pripadanju… u tankoćutnost požude i vatru strasti…

Mozak je svjetlošću spoznaje gradio most između misli i osjetilnosti…
hipofiza je neumorno titrala i stvarala endofin… eliksir ugode… pretakala ga tijelom… ostvarivala osjećanje radosti, veselja i sreće…
epifiza je proizvodila melatonin i slijevala ga u iskustvo onostranskog jedinstva... u ljepotu vezanosti...
i to traje već tisućljećima… u začudnim odajama bliskog zavodništva, u nježnom razotkrivanju strasti… u kovitlanju tkiva sreće… u žudnjama drevnih snoviđenja…





Lutah tminom zaborava, ljubav je jecala za suncem, a misli dotaknute meduzinim dahom gradiše snovima tamnicu. Gledajući u nebo koje ništa ne obećaje oprostih srcu zabludu. Umirilo se kao vjetar pred oluju. Sluti navalu ljepote. Osjeća titraje neurona u misaonom režnju, vrtloženje misli, njihovo slijevanje u simpatikus. Ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti, neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma, neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca.

U okladi s tugom dotaknuh istinu, ljubav dolutalu sa početka priče o nama i svemiru. Drhturi tajnoviti kod prvog heliksa rasplinutog u prostornost vremena. Sreća klija iz sjemena dolutalog iz sedmodnevne iluzije o nastajanju svijeta.





Srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene. Ispisalo te kao rebus na zaslonu sanja, budilo nadahnuće kojim pisah pjesme strancu, nestvarnoj osjetilnosti, nepostojećem okusu vina s obronaka Arkadije.

Pisala sam pjesme. Bila sam izgubljeni sanjar u svijetu poezije. Jedna zvijezda padom dotaknu stručak tišine, na srebrnom sagu mjesečine prepoznah korake. Progovorio si jezikom cvijeća, titrajima vlati trave, sjajem Sunca i zagonetkama utkanim u povijest izričaja.

Osluhnuh tišinu poezije, doživjeh njenu uzvišenost, bezimenom osjećaju darovah ime i sakrih napisane pjesme u njedra uspomena. Dotaknuh nulu Fibonaccievog niza, uronih u zlatni trokut kozmičkog zakona, krenuh putevima postojanosti, oćutih ljepotu traganja za izričajem onoga neizrecivog u nama.

Još uvijek lutam beskrajnim širinama pjesništva.

Slobodna.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 13.04.2021.

Mi pričamo o snovima...




A ovo je mali mačak s kojim autor teksta u gluho doba noći razgovara.

Čuo se tihi mačji plač. Ušao sam na prstima u radnu sobu i vidio na zaslonu kompjutora sliku našeg starog mačka
Na stolu, na jastučiću za ruke ispred zaslona kompjutera je naš mali Mačak, potpuno isti kao i njegov dida gledao u sliku prekrasnog crno bijelog mačka s prelijepim očima i crnom pjegicom na bijelom dragom licu. Takav je bio i sam samo manji.

« Sjećam. Bio sam mali, sasvim mali...jedva sam hodao i zalutao na livadu ispred vaše kuće. Svi su me odbacili i ja sam se samo bojao, bojao i bio gladan. Nije bilo ništa osim strašne gladi i straha. Tad me je jedna lijepa plavuša mamila da dođem i da joj iz ruke nešto pojedem. Nisam u početku htjeo jer sam se bojao, ali je ona bila uporna. I sad mi odzvanja u ušima:»Dođi mačkiću mili, dođi», i na stranom jeziku: « Mac, mac, mac, mac».
Nisam htjeo. Strah je bio golem, ali je glad bila još veća. Konačno je pobijedila glad. Prišao sam mekome dlanu koji je mirisao na dobrotu i na kome je bilo nešto lijepo i ukusno. Brzo sam polizao sve i pobjegao, ali sam znao da ću se tom mirisnom i nježnom dlanu stalno vraćati. Došao sam i sutra pa ostao duže, pa prekosutra još duže i onda sam shvatio da je to moj dom i da u njemu žive moji prijatelji».
Mačak je teško uzdahnuo, protrljao šapicama snene oči... i zaspao.

Uzeo sam na dlanove jastučić s mačkom i prenio ga usnulog na njegovu najdražu stolicu, pokrio svojim crnobijelim šalom koji je tako volio njuškati, jer je mirisao na prijateljstvo.

Sve se umirilo. Čulo se samo disanje crnobijelog šala koji se dizao i spuštao u ritmu mačkovog srca....
Da li je sanjao baku i didu kako se ljube na zadnjem oblaku raja ...? Ne znam...... Mali mački ne vole pričati o svojim snovima.

djelić balade o velikom i malom Mačku... tekst Zdenko Jelčić... ilustracije Karl Sauter... 2003... vrijeme privida i iluzija...







Balada o velikom i malom Mačku je priča izrasla i naše ljubavi prema napuštenim macama... udomljavali smo ih... i veliki i mali Mačak su gladni i prstrašeni dolutali na našu terasu... hranili smo ih... a bii su slobodni... odlazili su u pustolovine i vraćali se umorni... spavali su na istom jastuku i sanjali snove o kojima nismo s nim razgovarali, ali osjećali smo ih... bili su to prividi koje je odlično oslikao Karl Sauter...






Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bijele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… upitah se...

jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?... možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave… ili sam bila odbaćena maca koja je tražila ljubav... osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena… možda je to razlog moje ljubavi prema macama...

koliko se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…

Mace ne odaju tajne svojih snova, iluzionist ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža keltskog vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima… i vraćam u tvoju blizinu… da pričamo o snovima…

Dijana Jelčić






- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.04.2021.

Svijet knjiga…






Dževad Karahasan kaže... čitanje je u stvari tajanstveno područje. Zahtijeva osjetljivost, finoću, znanje, istovremeno je spašeno samoljublja, egzibicionizma, potrebe da se viče: “Evo mene!”
Čitanje je previše otmjena stvar, da bi postojalo puno vrhunskih čitatelja. Posebno u vrijeme u kojem živimo, u vrijeme jeftinog čitanja za mase, u vrijeme, kad je jedina metafizička disciplina statistika. Vrlo je malo krasnih, tihih ljudi, koji znaju uživati u svojoj samoći, koji se znaju otvoriti knjizi, odsutnom sugovorniku.
Za mene nema života bez čitanja.

Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino medu subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života...






Rođena sam u svijetu u kojem su knjige bile prioritet… ambicije i želje se mijenjaju još uvijek… još uvijek sam radoznala i gutam literaturu… svaka pročitana knjiga je dragulj u riznici pamćenja...
Znanje je tek sjećanje, a učenje je ljubav, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki.
Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav…

Biblioteke su svjetovi sanjajućih knjiga i izlječilište umu i srcu. U njima ožive odsanjani snovi, postaju vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Dogodi se čudo. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane ritmom srca i titrajem duše umrlih i živih autora.

Kada se dogodi čudo osjećam sudjelovala sam u njegovom rađanju… znanstvena poetika u meni izaziva čuđenje i želju za razumjevanje novodolazećeg… sudionik začudnosti vremena… sretna sam… bijah bolesna od sebe same… a onda… zakoračih u ono veliko ništa… smijeh mi je uzvratio pogled… lutala sam enciklopedijama… učila napamet definicije događanja… oćutila uzaludnost i čestu nerazumljivost teoretskih tvrdnji… uramljivala sam osjećanja u ilizije… razumjeh uzaludnost tih pokušaja… nepotrebnost vizionarskog oživljavana legende o zlatnoj zemlji...





Život se provlačio kao zrnca pjeska kroz konus vremenske ure… u konturama trenutka vidjeh skrivene svetove, pojavnostima percepcije otkrih mjeru neizmjerljive stvarnosti… oćutih pretakanje nemogućeg u moguće… krug kvadratnog postojanja u viziji… privid je oživio vjerovanjem… riječi su kao ptice stvarale okvir poetike postojanja… procvjetali su pupoljci žudnji… zalepršali leptiri prostornošću uma… fokusirala sam nadanja… rađali se unikati… oćutih nepotrebnost mjerenja nemjerljivih osjećanja… bezmjernost je postala poanta izričaja… odustah od traganja… da ne bi zanijekala tebe, da ne bi zanijekala ljubav… da ne bi zanijekala sebe… osluhnuh svitanje… treći znak izdaje se nije obznanio… sretna sam… u zenitu spoznah nestajanje samoće… nepoznanice se ozrcališe u trenuku… lice i naličje trajanja… poliglostko svojstvo svemira… nestajanje babilonskog nerazumijevanja…

Bog je milosrdan… dozvolio je ostvarenje pobratimstva lica u nevidljivim svjetovima… istočio univerzalno ljepilo… poljepio krhotine razoračanja u eldorado trenutka… darovao nam moći pisanja i čitanja... rastrgao neprobojnost nutrine u titraje struna… nedodirljivost preoblikovao u zagrljaj osjetilne neizrecivosti… u svijetu knjiga ostvarenje samoizlječenja…

Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.04.2021.

Riječi vraćene životu...






Riječi, riječi – imenice. samo zatrepere i tisućljeća otpadaju iz njihova lijeta. (Gottfried Benn, Epilog und lyrisches Ich)






Kada riječi usrećuju, u katedrali sjećanja se svjetlost prelama
u prauzor ljubavi, u tvoj lik.
U jedrini trenutka začuh romor tvog imena, pričinilo mi se,
u moje grudi si stavio svoje srce.

Ritmom srca se igramo riječima, nestajaju u oblacima, utapaju u dubinama,
vraćaju kao lahor, kao zvuk orgulja, kao glazba svijesti.

Slovkamo petoslovlje sa početka priče, zamamnost riječi, bezglasje zanosa,
kao faucaultovo njihalo zrcale kovitlanje života u smisao ljubavi.

Tražimo riječi, novo ulančane bljeskove boja, mirisa i okusa.

U začudnosti igre izmišljamo inačice Proustovskog Combraya, Madeleine, buđenje spavača.
Riječima bježimo iz kolotečine ustajalosti, ne dozvoljavamo misaonom zavođenju
da ushit osjetila razbije o hrid razuma, da ga pretoći u monotonost
otupljene riječivosti.

Neka u krajoliku jave budu odraz različite istosti, neka jedna drugoj daruju sjaj.

U dovoljnosti vremena,
u rasplinuću zbilje,
u rasapu budnosti,
u svjedočanstvu
nutarnje vizure
zagrljaj.

Riječi i mi...
bez monoplola.

Istina.

Svjetlost uranja u podsvijest uma, onostrano postaje iskustvo,
govori iskonskim jezikom, umnaža praznakovlje ljepote.
Riječima dozivamo, u kozmičkoj samoći, u pijesku vremena,
pohranjene uspomene.
U čarobnoj moći nehotićnog sjećanja živimo život.

U tvojim očima Sunce,
na usnama okus soli
i molitva kruhu.

A riječi, vraćene životu, usrećuju.

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 10.04.2021.

Pobjeda srca...





U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

završni pasus iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992.
preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983.)






Pobjeda srca...

Nad pejsažem trpkih sjećanja usnulo sunce,
nad paklom gorkih uspomena
ushit ciničnog uma.

U fokusu zbilje izgaraju ideali,
na lomači trenutka iluzije.
Prisila na zaborav znamenja oslikanih
u licu vatre, u mirisu svetih smola,
u tinjajućem pepelu porijekla.

Kao mala Sunca,
čuvari nekropole sudbine slave pobjedu
nad stihijom prolaznosti.

Iz ombulusa svijeta izranja osmijeh,
iz čarolije ćula vrisak ljepote,
igra tišine i sudbine.

U čudoriječju sna šapat istine,
iz zagrljaja stvarnog i nestvarnog
tvoje ime uranja u krvotok,
srce savladava maraton zbilje.

Hoće li srce preživjeti
sučeljavanje sa ciničnim umom?

Tvoj osmijeh budi usnulo sunce,
ritam životnosti titra opuštanje uma,
na bojišnici mene i mene objavljuje
pobjedu srca.

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 09.04.2021.

Pozdrav suncu...







Mauzolej poznate cavtatske brodovlasničke obitelji Račić (kipar Ivan Meštrović 1883. – 1962.),Građen je od bijelog bračkog kamena u obliku kupole i u čitavoj građevini nema niti jednog komada drva ili nekog drugog materijala osim bronce, od koje su napravljena vrata i zvono.
Na zvonu salivenom također po Meštrovićevom nacrtu upisana je njegova prekrasna misao:

"Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan".






Dobro ti jutro Sunce… u tvom sjaju iščitavam liniju srca…
i titraje pobjede nad tminom i tužnim kišama koje rušiše znamenje proljeća…
Kakva je sudbina zapisana u ovom jutrenju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu plavetnila, nebeskog?
Hvala ti Helione, otisak tvog darka je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće, pretočio u osjećanje smiraja.

Bijelo sunce izranja iz lazure noći
na žalu maštanja se otvaraju bisernice.
Volim trenutke slijevanja tišine noći u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje boginje ljubavi.

Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?
Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju...





...praiskonsku igru... iza nas izvor rijeke, smaragdna istina prohujalih desetljeća... Ponekad se uzdižemo u nadosobne dimenzije... snagom nadzemaljskog vjerovanja ostvarujemo moć ovozemaljskog bivstvovanja...
Ti i ja u vjetru koji pomiče zavjese tajni i odnosi nas u ekliptiku sunčane prostornosti...

Otkrivaš mi snagu biblijskih znanosti… slijevaš ih u rečenice kojima uokviruješ ljepotu ovoga sada… ćutim te kao istinu kojom dokazuješ naša trajanja u slijedu eonskih misterija… u zakonitostima svemira… u matematičkoj etici … u titrajima zlaćene spirale, u dokazu istosti nas i univerzuma… naše sudjelovanje u praiskonskoj igri… zasanjanoj na početku priče… u igrivosti svijeta... u božanskoj slobodi.

U mirisu lijepih uspomena susrećem prijatelje, oslobođam se sumnji.
Saznajem tajnu ljubavi, riješavam tajnu smrti i ćutim život je vječan.
Iz amfore vječnosti ispijamo božansko piće.
Izgovaram molitvu božanstvima, osjećam
ljepotu dana u kojem se budim.
Srce slobodno diše.
Ti si tu.

Dijana Jelčić
- 07:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.04.2021.

Vječna filozofija…







Otuđenje, izgubljenost i proces nečemu nevažnom,
nečemu čega nije ni bilo.
Nemogućnosti obrane, vrijeme tišine i grijeha
i na koncu osuda
kao spas.





U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje,
nestaje uspomena kao stranica otrgnuta
iz albuma slika.

Bol tihuje u zaliscima srca, rana zacjeljuje,
samo ožiljak i koprena korote iza koje se krije tuga
i konture svjesnosti, kostur istine,
a sreća je u neponovljivosti trenutaka,
ni sretnih, ni tužnih.

Nova slika, novi zvuk, novi miris.
Mjenjam prošlost,
odbacujem sve ružno,
okrutno,
brutalno.





Opraštam sebi neznanje, neukost i boli opraštam svima,
oprost je eliksir, kamen mudrosti,
philosophia perrennis,
metafizika uma u fizici svijeta, vječna poezija.

Pitala sam se tko sam?
Odgovor se krio u žarištu bitka,
u činu logične i etične misli,
u istosti iskonskog i univerzalnog.





Tražih Zamak i pronađoh sebe u sebi,
sebe žigosanu,
sebe sa stigmama sudbine,
sebe necijenjenu i cijenjenu,
sebe nevoljenu i voljenu,
sebe cjelovitu s tobom cjelovitim.

Philosophia, poezija, ljubav i mudrost,
život jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić.. „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
- 08:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 07.04.2021.

Sjećajući se Bachelarda…





Gasile su se, gase se još uvjek životne svijeće dragih prijatelja,
znanaca i nepoznatih bića. U naoj odaji dogorijevaju zapaljene svijeće uz cvijeće
za oproštje s najdražima... Ponovo pročitah Bachelardovu knjigu... Plamen voštanice..
sjetih se davno napisanog...






U svijetu plahe svjetlosti,
u plamenu voštanice prividi postaju moć,
istina sagorijevanja sebe u sebi,
zrcali se lice vječnosti.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“
zov dadaiste.
Je li to rezignacija, žalost, beznađe?
Ili poziv na razgovor, na pobjedu nad otuđenosti,
na oživljavanje Heraklitove misli ?
Sve je iznjedreno iz vatre, lux primus i dnevnik vatre,
a voštanica još uvijek uspravna, nepokolebljiva
u svom plamenu izgara i širi miris ljubavi, omamljuje me,
preobražava u sanjačicu zbilje.

Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća.
Prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama,
brezama zaokružujem trg cvijeća,
krošnje omeđuju djelić našeg neba,
tankoćutni videozapis se ogleda u svemiru i meni.

Ćutim skrovište bezuvjetne prisnosti,
u konturama lica vremena nazirem lomne vrijednosti,
clair- obskur, svijest i podsvijest
u žarištu postojanja, u plahoj svjetlosti voštanice.

Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 06.04.2021.

Dan suza, ritma srca i sjećanja...



Ti sada spavaš u šumi poleglih ptica, a ja svoj
prodani život raspačavam tražeći uspavanke.
U tvom snu djeca skrivaju svoje moći. Možda
predio neviđenog otoka. Gdje ću ja ovako bez
ruku? Samotna me šetnja rasipa s tvoje strane,
jedan mi pas svaku uslugu odbija. Ta bijela kuća
u koju sam dolazio svake večeri. Ta kuća, tri
nepoznate jeke.
(Ti sada spavaš)
Danijel Dragojević






Na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu trajanja,
uzroke isplakanih suza, metafore odlazaka.





Na obzoru Dürrerova melanknija,
ucrtan krug, savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.

U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh bibliotekara
i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju.

Kako sačuvati ovo danas ? Ovaj pjesnikov

Četvrtak
Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak, moj najdraži dan.
Tri dana s jedne, tri s druge strane,
vrijedilo je prelaziti šest postaja do pouzdane sredine
i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Danijel Dragojević ...


Danas nije četvrtak, pričinja mi se postojimo u vremenu u kojem se ne umire i ne živi…
u kojem se samo sanja…
sunce briše granice, omeđenost horizonta pretače u bezgraničje.
Vidim vrijeme i nas iza vremena.

Danas je dan suza, ritma srca i sjećanja.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.04.2021.

U njenim očima...







Jesam li naučila podnositi patnju osjećajući težinu muka Isusovih?
Mogu li podnositi muku kao On koji ju je podnosio iz ljubavi...





Između početka i beskraja i tuge postaju sjenke življenog života.
Uklesane u stijenke srca, prelivene patinom sjete
odaju povijest ljubavi.






U krošnjama pored rijeke je šumio vjetar,
kovitlacima krotke tmine i plamsajima mjesečine
ispraćao noć.

Neretva je, pod navalom zvijezda tihovala,
neumoljivo je sunce, lomilo zidove staklene tišine,
darovalo nam romor svitanja.
Obale se sjećaju naših koraka, a nebo prebiranja
brojanice rasutih zvijezda.
Zatitrala je plava rapsodija davnog nadahnuća.

Donio si maslinovu granu, buket jorgovana
i miris proljeća u sobu.

Krepost izranja iz utrobe noći,
na križištu lazure i zlata uranja u mrežu budjenja.

Život je otvorio vjeđe, zatvorio oči beskraja,
okrunio prolazak kroz vrata sunca,
kroz misao oplemenjenu
šumom paperja.

Na prozoru bijela golubica.

Vidjeh uskrsnuće u njenim očima
i tvoj osmijeh u krošnji svitanja.

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.04.2021.

Svilotisak uskrsnuća...





Pokraj ognja bdijenja muk do hvalospjeva uskrsnoj svijeći. Zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.
Bijela svjetlost obgrlila grad. Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega, znakovlje početka i kraja vremena. Stručak vjetra u gaju, zlatna grana u svetoj šumi, pobjeda duše, probranica objavljuje početak zlatnog doba.

Između onda i sada brazbuktano nebo, u duši prohujale mnoge metafizičke oluje.
Izazovom irisa izranjaju tisuće vizija, bez prostora i vremena se slijevaju u snovite obzore.
Slušam kako raste trava, kako drhti list na vjetru i čujem glas istine, glas pradjedova.





Prošetah godinama, pogledah davne uskrsne čestitke, prisjetih se djetinjstva i vjerovanja u legendu, u nešto neobjašnjivo i nevidljivo, nešto što je ostvarivalo moje djetinje želje i ostavljalo ih u dubini srca.

Sanjam li ovo sveto svanuće ili osjećam ushit zbilje?





U vlatima trave je zadrhtalo vrijeme,
u krošnji vremena zadrhtalo srce,
iz prizme razlomljenih osjećanja izranjaš ti,
posljednji u slijedu privida prvi u zrcalu zbilje.

Tvoje oči, oltar snovida,
od sjaja tvog pogleda zastidio se Mjesec,
sakrio lice u ovitak lazure,
zvjezda je padom dotakla tišinu,
rodila se ljubav.

Budnost umnaža san u miris tek naćetog proljeća i svilotisak uskrsnuća.

Sretno vam bilo!!!


Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 03.04.2021.

Vrijeme tišine...




U katakombama podzemlja, u nietzscheanskom ništavilu, odbjegle od svjetlosti, titraju vizije tmine.
Na Masinovoj gori križevi, bodljikava kruna, oči nevjernika, oči trgovaca na sajmu taštine,
oči farizeja skrivene iza velova hipokrizije i mrmljajuće molitve...
privid majke, u zgrljaju mrtav sin.

Vidjeh umiranje. Otvorih dušu, razasuh život na dlan vremena.
Začuh šapat, oprosti sebi, a onda jednostavno opraštaj.
Postidjeh se, srce je zaigralo zaboravljenim ritmom.
Bol je buknula plamenom želje,
razbuktala se do usijanja, do eksplozije svijesti i nestala.





Nebo je jutros golubljim sivilom zagrlilo grad. Tihujemo. Na prozoru maslinova grana
s uskrsnim znakovljem. u stakenoj djeli drovana nam ukrasn jaja.
Jučer smo obojali naša i složili gnijezdo pored raspela...

Kada ponoć odbroji vrijeme tišine rodit će se veliko svijetlo,
objavit će se istina...
Istina je strpljiva u čekanju, blaga u pokazivanju.
nepojmljiva pojavnost ljubavi,
anđeosko biće iscrtano svjetlošću, mreža iskukičana nitima misli i osjećanja,
a ljubav ne poznaje sumnjićavost, neiskrenost, lažnost i prevare.

Dijana Jelčić

pritiskom na njih kolaži se mogu povećati...


- 09:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 02.04.2021.

Križni put...







Ovo je bila noć krugova i tišine, noć budnosti i uspomena
pretočenih u izdaju i gorčinu Judinog poljupca.





Trenutak tihovanja, jutarnji mir satkan od proljetnog lahora.
U razgranatoj krošnji magnolije vizija jahača vremena,
poriv za katarzu, poziv na koračanje tragovima križnog puta.





Stajali smo često na litici ponora, palili vatre na obroncima umiranja,
izranjali iz pepela, rađali se na povjesnim zgarištima
i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse.

Iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje istine,
svi smo mi od istog tkiva satkani,
isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge,
u istim uraganima smo šaputali
homo homini homo,
u patnjama zaboravljali Hobesovog vuka,
zavijao je u osami, na padinama samotnih visova,
u razvalinama izdaje, nestajao u muku tišine,
u rijeci zaborava.

Mi izronjeni iz ambisa vječnosti,
pustolovi na putevima pokore,
često buntovnici bez razloga,
pobjednici sotonskih zavjera,.
svjesni svoje konačnosti živimo vječnost u iluzijama,
u krugovima beskraja, u samoći trenutačne zbilje,
u noćima kao što je bila ova.





U komadiću šutnje oćutih moć puta pokore, kovitlanje sjećanja,
titraje slika Isenheimskog oltara, koraka utkanih u muku,
u Gospodinovu žrtvu za čovjeka.
Osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi.

Dijana Jelčić


- 07:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.04.2021.

Utihnula su zvona...





Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.






U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.
Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu. .
Rastopljeni satovi i mlađani pastuh polegnut u pustinji iz koje se uzdigao prvi čovjek. Prostor se zaoblio. Istina stoji iza oblika i privid postaje simbol vječnosti, objavljuje je i predpostavlja. Iako izgleda kao iluzija, osjećam, ocrtava u sebi skrivene istine.





U koljevci vremena se rodila ljubav..
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...
U molitvama ozrcaljeno lice večernjice i jutarnjice… obraz i obrazina tankoćutnih osjećanja…
Na žrtveniku bezumlja umire čovjek za čovjeka... osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije... Venera i Danica… sutonska i jutarnja zvijezda... putanja ljubavi... trenuci pretakanja jedne u drugu… nedjeljivost od istine… ljubav, vjera, nada… i tišina…

Utihnula su zvona… Tišina para uši…

Na žrtveniku noći u Gestemanskom vrtu je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…

U tišini uvale djetinjstva sjaj ljubičastih svitanja.
Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najvrijedniji dar koji rođenjem dobih u nasljeđe.
Uistinu se može i budan sanjati, san nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa. Sjedinjujem se s mirisima.
Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti.
San i zbilja se spajaju u trenutak. Granice se gube.
Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj.
Biti dobija drugo značenje.

To je bila noć budnosti i sjećanja. muk ucrtan na koordinatama srca…
do krotkog svitanja svijesti, do uskrsnuća ljubavi...

Te noći su padale zvijezde.

Dijana Jelčić

slike u kolažu... Van Gogh i Salvador Dalí

- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>