Privid iskona...
Knjige Briana Greenea su vrhunac znanstvenog pisanja. Možda više od bilo kojeg drugog popularnoznanstvenog rada, njegove knjige ljušte sloj po sloj pojedinosti i postupno otkrivaju čudesnu bit suvremene fizike. S rijetkom kombinacijom znanstvenog ponašanja i književnog dara, autor nas vodi kroz najnovije rezultate istraživača konačne torije svemira.
"'Skrivena stvarnost' treće je veliko popularno-znanstveno djelo Briana Greenea. Kao i 'Elegantni svemir' te 'Tkivo svemira', odlikuje se sjajnim pripovjedačkim stilom, prepunim analogija, opisa i metafora od kojih čitatelju zastaje dah, kao da se domogao napetog romana. Temeljna tema knjige je pretpostavka o postojanju višestruke realnosti, koja se u zadnjih desetak godina nametnula kao posljedica istraživanja temeljnih zakonitosti svemira. Moguće je postojanje višestrukoga svemira – multiverzuma – u kojem se događaji zbivaju u paralelnim svjetovima gdje svaka jedinka iz univerzuma koji poznajemo može imati svoje dvojnike..." (Vjera Lopac)
Pročitla sam sve tri knjige. Pročitano prevodila na jezik mojih neurona. U odaji ogleda i odjeka pokušavala osjetiti napisano kao dio nas.
Novonastajuća kozmologija i knjige napisane o njoj su poetični tekstovi izrasli iz univerzuma ljudskog uma. Pročitano ostavlja neizbrisiv trag u galeriji pamćenja.
Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koji mi, svojim djelima, darovaše sanjari znanosti.
U fikciji uma, privid iskona.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Nalazimo li se na onom traženom otoku potpunog mira?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?
Pitanja u sebi kriju rebus ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih.
Sjedimo u zatonu djetinjstva. Šutimo.
Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec se kupa u poeziji kapi.
Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...
Već viđeno…
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se.
Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka i romor jutrenja u srcu.
Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi.
Carpe diem...
Dijana Jelččić
|
