Planet zemlja...
Promatram Fabergeove pisanice. U znamenju uskrsnuća plava ljepotica. Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva.
Planet pleše na dlanovima vremena. Mi plešemo s njim. U mimohodu trenutaka vidim
rađanje i umiranje svjetova.
Okrutnost ili samilost?
Milijuni godina u letu za sljedećim trenutkom. Prohujala tisućljeća od zadnje kataklizme svemira.
Rađanje i umiranje civilizacija, ostale su sjenke u sjećanjima, kalendari ispisani u kamenu vječnosti.
Hoće li se ispuniti proročanstvo uklesano u mramor vjetrova?
Vrti li se planet sporije nego prije?
Više od godinu dana podrhtava tlo, srce zemlje mijenja ritam.
Približavamo li se sudnjem danu?
Hoće li se zustaviti njeno srce?
Hoće li se otvoriti vrata sanjanog Raja, hoćemo li zakoračiti u bezvremenost, vratiti se u trinaesti eon
u kojem je rođena svjetlost?
Zemlja nas hrani i njeguje, ponekada se pobuni poplavama, vulkanima, potresima, a onda nam prašta.
Njoj u čast složih kolaž kao poziv... čuvajmo je, njegujmo je, hranimo je... budimo čuvari njenog vremena...
Objavljujem ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak zahvale grudi u kojoj ću jednoga dana počivati.
Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica, zoblje zvijezde.
Sunce uranja u svitanje, trenutci odlaze u prošlost.
U nama i oko nas aquatorij želja, žudnji, čežnji i nadanja.
Planet se vrti oko sebe, pleše oko sunca i odnosi nas u mladi dan.
Dijana Jelčić
|
