Marketing
Svijet knjiga…
Dževad Karahasan kaže... čitanje je u stvari tajanstveno područje. Zahtijeva osjetljivost, finoću, znanje, istovremeno je spašeno samoljublja, egzibicionizma, potrebe da se viče: “Evo mene!”
Čitanje je previše otmjena stvar, da bi postojalo puno vrhunskih čitatelja. Posebno u vrijeme u kojem živimo, u vrijeme jeftinog čitanja za mase, u vrijeme, kad je jedina metafizička disciplina statistika. Vrlo je malo krasnih, tihih ljudi, koji znaju uživati u svojoj samoći, koji se znaju otvoriti knjizi, odsutnom sugovorniku.
Za mene nema života bez čitanja.
Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino medu subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života...
Čitanje je previše otmjena stvar, da bi postojalo puno vrhunskih čitatelja. Posebno u vrijeme u kojem živimo, u vrijeme jeftinog čitanja za mase, u vrijeme, kad je jedina metafizička disciplina statistika. Vrlo je malo krasnih, tihih ljudi, koji znaju uživati u svojoj samoći, koji se znaju otvoriti knjizi, odsutnom sugovorniku.
Za mene nema života bez čitanja.
Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino medu subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života...
Rođena sam u svijetu u kojem su knjige bile prioritet… ambicije i želje se mijenjaju još uvijek… još uvijek sam radoznala i gutam literaturu… svaka pročitana knjiga je dragulj u riznici pamćenja...
Znanje je tek sjećanje, a učenje je ljubav, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki.
Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav…
Biblioteke su svjetovi sanjajućih knjiga i izlječilište umu i srcu. U njima ožive odsanjani snovi, postaju vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Dogodi se čudo. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane ritmom srca i titrajem duše umrlih i živih autora.
Kada se dogodi čudo osjećam sudjelovala sam u njegovom rađanju… znanstvena poetika u meni izaziva čuđenje i želju za razumjevanje novodolazećeg… sudionik začudnosti vremena… sretna sam… bijah bolesna od sebe same… a onda… zakoračih u ono veliko ništa… smijeh mi je uzvratio pogled… lutala sam enciklopedijama… učila napamet definicije događanja… oćutila uzaludnost i čestu nerazumljivost teoretskih tvrdnji… uramljivala sam osjećanja u ilizije… razumjeh uzaludnost tih pokušaja… nepotrebnost vizionarskog oživljavana legende o zlatnoj zemlji...
Život se provlačio kao zrnca pjeska kroz konus vremenske ure… u konturama trenutka vidjeh skrivene svetove, pojavnostima percepcije otkrih mjeru neizmjerljive stvarnosti… oćutih pretakanje nemogućeg u moguće… krug kvadratnog postojanja u viziji… privid je oživio vjerovanjem… riječi su kao ptice stvarale okvir poetike postojanja… procvjetali su pupoljci žudnji… zalepršali leptiri prostornošću uma… fokusirala sam nadanja… rađali se unikati… oćutih nepotrebnost mjerenja nemjerljivih osjećanja… bezmjernost je postala poanta izričaja… odustah od traganja… da ne bi zanijekala tebe, da ne bi zanijekala ljubav… da ne bi zanijekala sebe… osluhnuh svitanje… treći znak izdaje se nije obznanio… sretna sam… u zenitu spoznah nestajanje samoće… nepoznanice se ozrcališe u trenuku… lice i naličje trajanja… poliglostko svojstvo svemira… nestajanje babilonskog nerazumijevanja…
Bog je milosrdan… dozvolio je ostvarenje pobratimstva lica u nevidljivim svjetovima… istočio univerzalno ljepilo… poljepio krhotine razoračanja u eldorado trenutka… darovao nam moći pisanja i čitanja... rastrgao neprobojnost nutrine u titraje struna… nedodirljivost preoblikovao u zagrljaj osjetilne neizrecivosti… u svijetu knjiga ostvarenje samoizlječenja…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 12.04.2021. u 07:27 sati.