Mi pričamo o snovima...
A ovo je mali mačak s kojim autor teksta u gluho doba noći razgovara.
Čuo se tihi mačji plač. Ušao sam na prstima u radnu sobu i vidio na zaslonu kompjutora sliku našeg starog mačka
Na stolu, na jastučiću za ruke ispred zaslona kompjutera je naš mali Mačak, potpuno isti kao i njegov dida gledao u sliku prekrasnog crno bijelog mačka s prelijepim očima i crnom pjegicom na bijelom dragom licu. Takav je bio i sam samo manji.
« Sjećam. Bio sam mali, sasvim mali...jedva sam hodao i zalutao na livadu ispred vaše kuće. Svi su me odbacili i ja sam se samo bojao, bojao i bio gladan. Nije bilo ništa osim strašne gladi i straha. Tad me je jedna lijepa plavuša mamila da dođem i da joj iz ruke nešto pojedem. Nisam u početku htjeo jer sam se bojao, ali je ona bila uporna. I sad mi odzvanja u ušima:»Dođi mačkiću mili, dođi», i na stranom jeziku: « Mac, mac, mac, mac».
Nisam htjeo. Strah je bio golem, ali je glad bila još veća. Konačno je pobijedila glad. Prišao sam mekome dlanu koji je mirisao na dobrotu i na kome je bilo nešto lijepo i ukusno. Brzo sam polizao sve i pobjegao, ali sam znao da ću se tom mirisnom i nježnom dlanu stalno vraćati. Došao sam i sutra pa ostao duže, pa prekosutra još duže i onda sam shvatio da je to moj dom i da u njemu žive moji prijatelji».
Mačak je teško uzdahnuo, protrljao šapicama snene oči... i zaspao.
Uzeo sam na dlanove jastučić s mačkom i prenio ga usnulog na njegovu najdražu stolicu, pokrio svojim crnobijelim šalom koji je tako volio njuškati, jer je mirisao na prijateljstvo.
Sve se umirilo. Čulo se samo disanje crnobijelog šala koji se dizao i spuštao u ritmu mačkovog srca....
Da li je sanjao baku i didu kako se ljube na zadnjem oblaku raja ...? Ne znam...... Mali mački ne vole pričati o svojim snovima.
djelić balade o velikom i malom Mačku... tekst Zdenko Jelčić... ilustracije Karl Sauter... 2003... vrijeme privida i iluzija...
Balada o velikom i malom Mačku je priča izrasla i naše ljubavi prema napuštenim macama... udomljavali smo ih... i veliki i mali Mačak su gladni i prstrašeni dolutali na našu terasu... hranili smo ih... a bii su slobodni... odlazili su u pustolovine i vraćali se umorni... spavali su na istom jastuku i sanjali snove o kojima nismo s nim razgovarali, ali osjećali smo ih... bili su to prividi koje je odlično oslikao Karl Sauter...
Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bijele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… upitah se...
jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?... možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave… ili sam bila odbaćena maca koja je tražila ljubav... osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena… možda je to razlog moje ljubavi prema macama...
koliko se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…
Mace ne odaju tajne svojih snova, iluzionist ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža keltskog vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima… i vraćam u tvoju blizinu… da pričamo o snovima…
Dijana Jelčić
|
