Marketing
Kroz krošnju vremena...
Moji amuleti...kroz krošnju sjećanja...
Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose
i palio vatru za zaleđeno srce.
Godinama smo razbijali
divne stare slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.
Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita,
neopipljiva
kao oblak od snova.
Tvoj pogled nebo puno želja.
Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose
i palio vatru za zaleđeno srce.
Godinama smo razbijali
divne stare slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.
Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita,
neopipljiva
kao oblak od snova.
Tvoj pogled nebo puno želja.
Dotaknula me sjeta… uvukla se u pore… zaokružila se kao kolobar oko misli… nedozvoljava im pretakanje u osjećaj… entropija trenutačnog stanja… gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora… opsada misaonog ludila… bez okusa, mirisa, boja i zvuka… tišina misterije bez odluke i zaključka…
Slićno teatru apsurda, okrunjeno čekanjem, na sceni vremena se ritmom srca i crnim zavijutcima gomilaju nesuvisla promišljanja… svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja… ka znakovima ovozemaljskih zbivanja… ka uzrocima potonuća beskrajne panorame trajanja… nestajanju tla pod nogama…
Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku realnost… ne bježeći u nedohvatne nebeske visine… kako izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela… razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke… kako stvoriti slap rečenica koje ne okrivljuju, ne ranjavaju… ne dozvoljavaju umiranje nadanja.
Ljubav bdije nad vremenom… ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na našim licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…
Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe… je li moguće iscrtati poetski putokaz kao zaobilaznicu stazama mračnih slutnji… je li moguće biti tješitelj bez mogućnosti da mjenjamo svijet…
Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava… na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja kovanica…
Poezija pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Pjesma ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san.
Moj san o stvaranju grada sunca...
Pod sunčanikom izgara dan.
Pepeljasta svjetlost razotkriva
tajnu prolaznosti.
Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida.
Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja,
dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba,
žrtvonoša, pravednika i trenutaka.
U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova,
na sceni teatara vremena gala predstava.
Premijera. Reprize neće biti.
Ima li smisla u trojstvu zemljina podrhtavanja, pandemije i besmisla samovanja željeti da davno napisane utopije, Platonova Atlntida i Campanellin grad sunca. prestanu biti utopije?
Dijana Jelčić
Post je objavljen 15.04.2021. u 09:39 sati.