O mirisima...
Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Pri dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "emocionalna inteligencija". Znanstvenici su pri ispitivanju djelovanja mozga uspjeli otkriti uzajamnu vezu središta za miris sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda.
Miris svježe opranog rublja sušenog pod suncem na vjetru vremena se učahurio u pamćenje. Miris dunja u spavaćoj sobi mojih pradjedova blješti slikom djetinjstva. Miris lavande me vraća u naše naglo ljeto. Miris ruža i jasmina zrcali slike Grssa i naššeg mdenog mjeseca...
Naše uspinjanje spiralnim ljestvama ka zrelosti je priča koju ispisujem lutajući koridorima lijepih uspomena. Osjećam omamljujući miris stvarnosti.
Čekala sam susret na obroncima svijesti. Pitala se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.
Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.
Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.
Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knigu. Spuštena pogleda si šapnuo.
Osjećao sam da ćeš danas doći.
Koža je zatitraja željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi nektara, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.
Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.
Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.
U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.
Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. Uranjam u koljevku osjećanja. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. U vjetru vidjeh zapisano ime. U mirisu sna bez sna mi se pričinilo u moje grudi si stavio svoje srce.
A parfem četrdeset godina nisam mjenjala...
Dijana Jelčić
|
