Vrijeme tišine...
U katakombama podzemlja, u nietzscheanskom ništavilu, odbjegle od svjetlosti, titraju vizije tmine.
Na Masinovoj gori križevi, bodljikava kruna, oči nevjernika, oči trgovaca na sajmu taštine,
oči farizeja skrivene iza velova hipokrizije i mrmljajuće molitve...
privid majke, u zgrljaju mrtav sin.
Vidjeh umiranje. Otvorih dušu, razasuh život na dlan vremena.
Začuh šapat, oprosti sebi, a onda jednostavno opraštaj.
Postidjeh se, srce je zaigralo zaboravljenim ritmom.
Bol je buknula plamenom želje,
razbuktala se do usijanja, do eksplozije svijesti i nestala.
Nebo je jutros golubljim sivilom zagrlilo grad. Tihujemo. Na prozoru maslinova grana
s uskrsnim znakovljem. u stakenoj djeli drovana nam ukrasn jaja.
Jučer smo obojali naša i složili gnijezdo pored raspela...
Kada ponoć odbroji vrijeme tišine rodit će se veliko svijetlo,
objavit će se istina...
Istina je strpljiva u čekanju, blaga u pokazivanju.
nepojmljiva pojavnost ljubavi,
anđeosko biće iscrtano svjetlošću, mreža iskukičana nitima misli i osjećanja,
a ljubav ne poznaje sumnjićavost, neiskrenost, lažnost i prevare.
Dijana Jelčić
pritiskom na njih kolaži se mogu povećati...
|
