Možda...
„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."
Carl Sandberg
Divno je što postoje oni od kojih učimo... Sandberg je moćan pjesnik... nazivaju ga i pjesnikom predgrađa... svaka njegova pjesma zrcali stvarni život... nadanuti često vodimo slićne dijaoge... dočitavamo njegovu zbirku Tumečenje ljubavi... tada izmišljaji u nama ožive... on slićno Borgesu luta svjetskom literaturom i sam sebi objašnjava napisano... tako ga doživljava, tako se rađa istinsko nadahnuće... i na kraju svog predgovora Sandberg u svojoj 72 godini piše... Da mi Bog da da preživim do 89 e postao bih pisac... moćna izjava je to... umro je s 89 godina...
Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala nebeskim bespućem, plesala s mjesecom, tajne djelila s zvijezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?
Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda.
Ljubovala sam s tugom i igrala s kristalnim suzama neba.
A onda susretoh oči boje sna.
“Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam, prije mnogo godina, pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj.”
“Zašto mi recitiraš Sandberga?”
“Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene.”
“Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni.”
“Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni.”
“Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba.”
“Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao.”
“Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba.”
“Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju.”
“Molim te, govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno, ljubav. “
“Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno, ljubav.”
Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam... da.
Znala sam da mi vjeruje.
Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo je i ja sam mu vjerovala.
Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.
Možda.
Dijana Jelčić... kolaž iz zbirke prozno- poetskih tekstova „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007... ukorićenje 2014.
Danas bli na Velesajmu... cijepilo nas... osmijesi se kriju iza maski...
MOŽDA...
|
