Marketing
Riječi utkane u sutone i svitanja...
Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva.
Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena.
Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno, još uvijek zaneseno i šapućem: -Život je jednostavno, ljubav.
Mostovi pod kojima se budim...
Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena.
Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno, još uvijek zaneseno i šapućem: -Život je jednostavno, ljubav.
Mostovi pod kojima se budim...
Trenutačno živimo vrijeme korone i podrhtavanja tla. Svaki titraj zemlje postaje bauk koji se hrani tminom i mojim bdijenjem. Srce mijenja ritam, zaboravlja poneki odkucaj. U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjetilnom uragan osjećanja, u tijelu erupcija drhtaja.
A onda me ti smiruješ... uroni u odaju ogleda i odjeka i osjeti smirujući zvuk tišine.
Prohujala je noć knjige, mirna noć razgovora o pročitanom, zapamćenom i tvom i mom napisanom...
Sutra mogu postati rijeka, a ti drvo, to su naša prirodna stanja.
Ti oduvijek unosiš mir u kaotičnost mojih misli, izvlačiš me iz utrobe svemira i vraćaš na zemlju.
Osmijehom mi daruješ sliku idealne stvarnosti, pronalaziš slabe točke u mojim principima,
nježnim izričajem prisiljavaš na odustajanje.
Umanjujem se do najsitnijih struna, skidam tjelesnost, postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.
Dogadja se preobrazba svijesti, metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca... zaiskre tragovi u pamćenju.
Osmijehom si prerezao Gordijski čvor mojih kolebanja i poveo me u deltu zelene rijeke… na ono mjesto gdje Neretva grli more… pokazao si mi beskraj… prićinjalo mi se da zvijezde pozdravljaju naš dolazak… koračali smo kroz smokvike i maslinike… opijali su nas mirisi još neubranih plodova ljeta… slavili smo povratak iz progonstva… iza nas je ostalo vrijeme pustolova… pred nama se širio horizont naslućenih ljepota…
Volim naša misaona sučeljavanja,
Divim se arhitekturi tvojih argumenata, snazi tvog izričaja.
Slušam i učim govorništvo, tvoje razlaganje činjenica, tvoju mirnu srčanost.
Tragovi prošle noći ostaviše trag u mojim osjećanjima.
Prostor je prepun neizrečenih riječi, blješte u kao zvijezde na nutarnjem nebu,
kao naslućujuće ideje u mreži pamćenja, kao iskričava svjetlost na lazuri sjećanja.
Ljubav se širila baršunastim svodovljem, bila svjedokinja misaonom mahnitanju.
Volim ljubičaste sutone i noći prepune priča ni o čemu, kriju u sebi bitak našeg zajedništva,
postaju putokaz mene k tebi i tebe k meni… susrećemo se na rondou suprotnosti,
u noćnom equinociju, u prelamanju dana u dan, na anđeoskim stazama,
u krvotoku zanosa.
Na usnama lepršaju riječi, neizgovorene, utkane u sutone i svitanja,
u snovitost vremena.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 24.04.2021. u 07:27 sati.