Čudoriječje sna…
Sanjala sam svitanje na moru... i zoru u močvari… odraz sna se slijevao u budnost… na otoku smo doživjeli odsanjano svitanje... zoru u moćvari šapatom tišine...
Čudoriječje sna…
Poetika zbilje je obrazac ispisan memorijom srca, a njena pričljivost,
preslika metafora utjelovljenja sna, bujica riječi, kapljica stiha,
duša pjesme, božanska iskra, klica umijeća.
Iz postelje probuđenog neba ustaje usnuli spavač,
mjesečari stazama podsvjesti, korača koridorima nadanuća,
zaustavlja se u magiji uskrslog oltara.
Osluškuje molitve prohujalih ljeta, uspomene slijeva
u piktogram duše, pretače u nova svitanja.
Na obali odlazeće noći, u sjaju zlatne hostije,
spavač se budi.
Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka,
virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi,
život tako jednostavan i lijep.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 1987- 2007.
Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!
Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.
Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...
Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.
Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.
Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.
Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka.
Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.
Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.
Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.
U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.
Dijana Jelčić
|
