dinajina sjećanja

ponedjeljak, 31.05.2021.

Zaštitnica...




Svjedočanstvo o čudu zapisao je poznati hrvatski povjesničar Adam Baltazar Krčelić:

Zagreb su zadesili krupniji požari. Prvi 31. svibnja 1731., koji je uništio veliki dio Gornjeg grada i Kaptola. (…) Kod tog požara dogodio se spomena vrijedan događaj: posred plamena ostala je neoštećena slika blažene djevice Marije, koja se sada, zaslugom pobožne udovice nekog Modlara, štuje pod svodom gradskih vrata. Ta je slika stajala poviše Gradskih vrata. Posred plamena, čak iz pepela, pošto je potpuno izgorio okvir, nađena je čitava i neoštećena te je trećeg dana izvučena iz pepela.
Građani su uskoro počeli štovati Majku Božju i moliti ju za pomoć i zaštitu. Na 260. obljetnicu požara, 31. svibnja 1991. godine, kardinal Franjo Kuharić je Majku Božju od Kamenitih vrata proglasio zaštitnicom grada Zagreba. Majka Božja u srcu je mnogih Zagrepčana. Pred njezinim oltarom zastaju, mole se i pale svijeće, a od 1999. godine dan svojeg grada slave na svetkovinu njegove zaštitnice.






Izronili smo iz noći u posljednje svibanjsko jutro… u mirišljavo svitanje dana grada… u genomu trenutka titra znakovalje rodoslovlja… ponavljajuća ljepota utkana u koloplet riječi kojima darujemo novo znakovlje…

U svitanjskom nebu se njiše sramežljivo Sunce… zlatna hostija neuništivog vjerovanja u ljubav… izlazimo pod koplja dnevne svjetlosti… suze neba čiste eterično carstvo našeg bivstvovanja… naslućujemo omamaljujuću aromu dolazečeg godišnjeg doba… izranjajuću snagu toplog zlata...
Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije. Privid trinaestog eona lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim ples anđela, vrtlog svjetla na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju metaforama sreće. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra sa mojim osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji ogleda, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.
Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira.





U režnju pamćenja iskri slka mene djeteta na oltaru majke božje od kamenitih vrata. rekoše mi... ona ispunja želje... poželi nešto u sebi... stajala sam dugo u tišini svetišta... nisam semogla dosjetiti želje... bila sam sretno dijete...

Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.

Vidim vrijeme i tebe iza vremena
Danas je dobar dan,
dan ritma srca,
poljubaca.

i blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada.

Danas ću zapaliti svijeću na gospinom oltaru i poželjeti... a želja mora ostati moja tajna...

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.05.2021.

Pjesnici su...






U kaleidoskopu želja se vrtloži obećanje plamena… iskričava svjetlost sretne budnosti… znamen utjelovljene ljubavi… zagrljaj boja u nepostojeći spektar postojane sreće… bezvremeno putovanje vremenom trajanja… koračanje iluzijom… nestajanje u ljepoti iza duge… uranjanje u privid vječnosti… južni vjetar se igra sa suzama neba… u hramu ljubavi odjekuje poezija snova… u svakoj kapi se ogleda moć sadašnjeg trenutka… nestajuća prošlost i dolazeća budućnost… pomak vremena… njegova nezaustavljivost… rađa se mladi dan… iza nas je ostalo bdijenje na oltaru uspomena… nedodirljivo bogatstvo pretočeno u kalež života… u pjesme u zbirci ... Ljubav nas je održala... evo moje...







Pjesnici su čuđenje u svijetu...
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.

Poetska istina pjesnika o pjesnicima,
izazov ritmu srca, zov osjećajima,
poziv traganju skrivenim ljepotama.

U uspomenama trag iskona,
pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
zvijezde tihuju, dokazuju našu nedjeljivost
od kozmosa.

Kako izreći, kako opisati, kako označiti vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti na početak, u tišinu iskona.

Osluškujem titraje klasja, šum valova,
tišinu močvare, jecaj vjetra, govor rijeke,
romorom razotkriva tajne rodoslovlja.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati
za znacima.

Kada se srce, kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli,
pjesnici izmaštaju bdijenje
u snu.

Šapuću nepostojeće riječi,
riječi neprevodive,
riječi valova,
šumova mora,
mirisa pinija,
i romora
poezije
drevnih
oceana.

Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 29.05.2021.

Ljubav nas je održala...




Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.
Snježana Šlibar





Darovali su mi ime i boginju lova i mjeseca. U mreži snovitosti koračah Venerinom ekliptikom,
putanjom između večernje i jutarnje zvijezde. Bio je privid, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive,
kao zvuk groma i bljesak munje, kao miris parfema i okus melise.
Vizija boginje, potonuće Mjeseca u skute svitanja dodiruje svijest. Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila, Diana ili boginja koja lovi sama, odasnjana knjiga uprisutnjuje desetljeće koje se odupiralo umiranju.

Bojišnica intime je stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati… u tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti… tada osjetim lomljivost i nepredvidljivost života…




Prošle su ponovo dvije godine koje su se odupirale umiranju... mamina smrt, potres, pandemija... slijed iznenadnih odlazaka prijatelja, šogora, šogorice, vjenčanog kuma... propuštene promocije...





Gomilaju se misli… misaone slike… naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje… izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice… one, izgovorene u pustopljinama nebitnosti… zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice… odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaji tuge… vapaji boli… prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja… prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno… uranja u srž osjećajnosti… postaje osjećaj uklesan u pamćenje… to je proces sazrijevanja… imenovanje bezimenosti… skidanje patine sa moždanih vijuga… nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije...
Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...





Sinoć smo doživjeli slavlje deset godina postojanja kluba kultura snova... ponovni susret s prijateljima... promociju zajedničke zbirke... Ljubav nas je održala... dobila sam povelju na dar... zahvalnicu za širenje prijateljstva, zajedništva i ljubavi poezijom... da osjećam ljubav kao zvijezdu vodilju i to činim oduvjek... a poezija.je moć ljubavi i poezije... porod mladih pjesnika...

ljubav čuva mlade, darujeim im krila....
a nas je očuvala... i ponosna i sretna ja...

divan osjećaj...


Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 28.05.2021.

Život je san...





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf





Ozrcaljena zagrljajem mora i neba Venera bdije nad našim životima. More je njena koljevka, nebo dnevna putanja.
Sjaje sutoni ljubavlju zasluženi i noći konačne kao kobalt na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka obalom oceana snova tek pričin odsutnosti sunca.
Svanuće izranja iz dubina, vidim porod sunca i sunčića, umnoženu ljepotu dolazećeg dana. Dolutali nalet vjetra miluje more, uzdrhtalim predosjećanjem lijepog svitanja opovrgava zabludu mira.
Sklapaju se oči neba, galebi klikću zornicu, more šumi budnicu, a Danica na obzoru budi život.
Uspavljujem nutarnjeg noćnika, podanika podsvijesti, čuvara zvjezdanog sjaja na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.
Osluškujem utihu jutrenja, razbijanje valova na oblucima žala, u krošnji svijesti
silueta plesačice s pticama. Ptice svadbenim plesom najavljuju kraj zime
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama.
Šapatima narušavamo tišinu.





Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…





Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić




- 07:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.05.2021.

Poezija sunoćja...





Poezija sunoćavanja... na zapadnm nebu iznad terase konobe... Kod Guste.... igra sunca i sunčića

Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati muziku nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...





sinoć se sjetih tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... oćutih otkucaje života... Nad ljubičastim beskrajem nevidljiva moćnica, veza beskonačnosti i konačnosti, svjedočanstvo prve i posljednje istine.
Kotrljala se iskričava zbilja, plamtilo vrijeme, obećanje dolazećih sutona i svitanja, u rasponu između njih život.

Zahvalna sam prvoj i posljednjoj istini,
početku priče bez kraja, labirintu odsanjanih iluzija,
svemiru uzroka i posljedica, izgovorenim predanjima,
ispisanim mudrostima, utopijama, epovima, pričama i poeziji.





U krošnji vječnosti titraju krila sutona.
Kao trag pjesme na dlanu večeri,
grad i miris kasnog proljeća.
Volim pomake u zbilji, u iskri budnosti
povijest prohujalih sunoćja,
svjedočanstvo vremena.

Noć guta naše tajne, odnosi ih u dubinu,
u dimenziju nepostojeću na koordinatama prostora,
slijeva ih u pjesak i pjenu, skriva u bisernicu.
Jednoga dana će, Erato kao glasnica
izroniti na žalu dalekog oceana
i pričati priču o nama, sanjarima vremena.





Sjedili smo sinoć na terasi kafića u Martićevoj... pred Booksom utihnuo žamor... slušali smo kazivanje poezije...u zraku miris ruža.. bljesak vizije početka... i vizija naše još uvijek nedovršene priče...

Dijana Jelčić




- 08:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 26.05.2021.

Ljepota našeg kvarta...





U bezgraničju svjetla i tmine... u nepostojanoj postojanosti iluzije... u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće... pretačem ih u urnu prohujalog vremena... kao tihi znamen na oltaru sjećanja... pod podnevnim suncem promatram osmijeh oblaka... igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem zlatne hostije... privid svetosti se slijeva u stvarnost... zaokružuje naše sada u ikonu ljepote... u mirisu procvjetalih ruža spomenak sna...u krošnji bijele breze vjetar uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...





U klubu umjetnika obnavljamo sjećanja...
Na rondu zabluda, na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne baroknog pjesništva,
postaje jezikotvorac nutanje tišine.





Gavran nas prisjeća na Poa...
Jednom, dok sred noćne tmuše, u ponoć, slab, strte duše
Listah čudne stare knjige gdje se drevna znanja sliše —
Skoro usnuh, u tom trenu kucanje me neko prenu,
Kucanje što s vrata krenu, mojih vrata, od sveg' tiše...

započinješ pjesmu...
Prekidam te...

Nešto bezimeno je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima lucidnog sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova
nisam se usudila zakoračiti ni u jedan…
A onda su zamirisale lipe, Zagreb je slavio dolazak ljeta.
Sjećam se ateljea, slike clowna i tvog osmijeha.
U njemu se krila uspomena iz djetinjstva.

Stalno si nezavršena u mašti; bila si tako daleko pa nisam znao, a ipak te znam napamet
tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje.
Dok gledaš, kao da neki vjetar iz svemira,
ili možda njegova sjenka, potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele prizore,
tako da čak ni stranu prema kojoj leluja tvoj pogled ne mogu zamisliti.
Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predjelima...

Bio si čovjek bez adrese, bliskost dolutala iz sjećanja,
u sjaju jutarnjeg sunca, u nijemosti noći, u ljepoti vremena.
Mladost utkana u sutone, u večeri bistrih voda i sna.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti,
javljao se u snu, bio si san.

Znao je clown stari, znao je da bina i život nisu iste stvari...
uspomene su ljepše bez Edgarove pesme... šapnuo si...





U predvečerju se zrcali ljepota našeg kvarta.
Sjedimo kraj fontane, romori poeiju kapi
zvuk zvona objavljuje porađanje noći
i bdijenje nebeskog pustolova.

Nad posteljom lazurni baldahin sna,
veza među svjetovima snovitosti
i budnosti.

Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 25.05.2021.

U odaji samoizolacije...





U kapi budnosti misao Meše Selimovića... nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline.





Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
Poetična slika raja, nosim je u srcu, pomislih gledajući povratak lastavica.
Hestia nam darova granćicu bjeloga gloga i proljeće. Budim se slično Proustovom anonimnom spavaču,
ne snalazim se u vrtlogu prostora i vremena, u polusnu vizija jutrenja.

Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?

San je kratka smrt, budnost podsvjesti, bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih davnih tugovanja,
noć bez ponoći, hladni vjetrovi sa orkanskih visova željenog zaborava.
Život se rađa jutrima, lahorom na koži, kapima rose ispire noćni mir, uranja u bitak.




U vemenu samoizolacije prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama, u djeliću vremena tankoćutno sjećanje.




Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid prohujale ljepote.





U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi, u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
prolaznom bitnosti.
Odbacivali smo tužna sjećanja i svrsishodnosti, za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.

Pod sunčanikom mladog dana, pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori Horacijevu misao
carpe diem quam minimum credula poster,
iskoristimo danas, sutra je možda prekasno…

Pulvis et umra sumus, šapnuo si
Da, mi smo prah i sjena… Mi smo ovdje i sada
ti i ja u dolini suza, u moći sadašnjeg trenutka,
u istini...





Hodat ćemo bez razloga,
radovat ćemo se bez razloga,
smijat ćemo se bez razloga,
s jednim jedinim razlogom-
što smo živi i što se volimo.
A kud ćeš veći razlog.

Mehmed Meša Selimović


Majske ruže još uvijek mirišu.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.05.2021.

Odmorište...




Drugi travnja 2008 e godine otvorih blog tekstom nasova posuđenog od Ive Andrića...znakovi kraj puta...

I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…

Blog sam krstila imenom ...odmor za umorna srca...





Mediteran, dveri kroz koje odlazimo i vraćamo se u dolinu djetinjstva,
u zaton snova, na obalu spasenja od oluje ničega u kojoj je sve.
Iz kobaltne tmine izranjaju hridi... Scila i Haribda razbijaju iluzije...
Osjećam bit istine, pozivaš me na svetkovinu suza, opijelu jednom vjerovanju.





Pitah se nakon dvadestak godina zajdništva,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona, instinkta, intuicije, snage, slobode.

Pitala sam se i kušala ljepotu sutona, slušala tišinu dolazećeg lazura,
nebo je šutjelo, more mirovalo.
Utiha noći se miješala sa poezijom kapi i gutljajima crnog vina.
došao si pjesmom, začuh zov nutrine i tvoj glas...
kazivao je ljubav. Riječi su, kao galebovi, slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske na pjesku pamćenja, bjesomućno mjenjale reljef osjetilnosti,
ucrtavale nove koordinate na putevima osjećanja.

Oćutih pijanstvo čula, sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.





Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom baršunaste noći,
odplesasmo ždralov ples.

U sjaju punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Ćutim u podsvjesti vjekuje hram, svetište, heraldika ljubavi i stijeg pobjede,
tanana koprena između zbilje i sna.
Odmorište umornom srcu.

Dijana Jelčić...


- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.05.2021.

Stara škrinja...






Bježeći pred Orionom Plejade plešu na zimskom nebu i kao u snu ljetne noći spuštaju ljubav na plavi planet da ljeto bude plodno i da se ostvari san. Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je. To je bilo davno, u vremenu oluje ruža... pisala je tužne pjesme..






Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno kao da vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san... njen san...
I mislila je ne zaustavljaj se... vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........

Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je, san je tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.





Otvorih staru škrinju... hrpa tintom ispisanih papira, govor srca riječima zgusnut u izričaj... mnoštvo nezgrapnih pjesama koje traže korekturu... pregršt tekstova iz koji izranjaju vizije sjećanja...
osjetih miris starih pisama... tada nije bilo FB, ni interneta, ni mobitela... telefon i pisma su smanjivali razdaljinu... svjedočili prisnost... obećavali ostvarenje sna...





bio je početak ljeta 1987, bila je Univerzijada... Zagreb je sjao u suncu... slavili smo godišnjicu ponovnog susreta...
dopisivali smo se na salvijeti...




Zagi nam se smiješio...

Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.
I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ...
ljubav je kad ...
ljubav je,
jednostavno ljubav!


jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje od da budemo voljeni onda smo voljeni.

Ljubav je sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca. Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova.


Dijana Jelčić


- 07:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 22.05.2021.

Razgovarali smo...





Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






U onim danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, zaoble blizine i daljine,
zaiskri vrijeme tišine i poezije,
začudna datost iznjedrena iz
neotkrivenih kutova univerzuma uma.





«Misliš li da je neizdržljiv ovaj jarosni vjetar
što se pod kožu zavlači?
Kad te spopadne teška bolest
lakšu nit` ne osjećaš.»
Kralj Lear je maska. Maska se u rimskom teatru zvala persona.
Persona je ličnost. Lear je persona. Lear je ličnost. Lear je maska.
Čudovišna perverzija...
Nositi cijelu svjetsku književnost na glavi na obrazu,...
ma šta...nositi cijelu svjetsku, dramsku književnost na glavi... na obrazu....





Poezija blaži umor svijeta, vida rane, guši boli.
Uzdiže se nebu, igra zvjezdama, druguje s mjesecom,
daruje smiraj sunoćja, svježinu svitanja,
lakoću bdijenja u snu...
Nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.





Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume
i sam sebe smrtno ranio...
Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....
Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli,
koje više ne zna samo sebe smrtno raniti...
Uz tebe izdražah... hvala ti što si tu...





U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje, hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.


Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2021.

Miris ruža, bazge i lipa...








Miris bazge budi sjećanja na Švicarsku, naš vrt u kojem je cvjetala bijela bazga. nezaboravan miris... okus...Tada sam isprobavala razne rezepte... pohala bijele cvjetove ili radila žele... nježna je moć pamćenja...








Mjesec ruža i bazge korača ka mjesecu lipa i suncostaja...
sjećam s djetinjstva i mirisa lipa na vilsonovom šetalištu,
šetali smo pod Berlinskim lipama, stajali pod Gupćevom lipom,
sjedili pod Hercegovačkom...




Dan zalazi za obronke kamenjara… u krošnji stare lipe se svjetlost prelama u sjaj zlata… isprepliće sa tek nazirućim cvjetovima… obećaje ljepotu, nježnošću mirisa opija sva osjetila… ispijamo nektar sa obronaka zelene rijeke… omamljuju nas prividi prohujalog vremena…

Neretva teče kamenom posteljom, šumi, romori, budi čuvare galerije uspomena…
oživljava mirise, boje, zvukove… dodire...
u tišini sutona, srca umorna od dnevne ljepote, slute odmorište…
iza nas je ostala tišina močvare… tek probuđeni lotosi, uzdrhtale trske i pjev barskih ptica…
pod Lipom pronalazimo smiraj nemirima…





Na obali rijeke na me uvijek jedna vrba čeka,
u granama breza huk djetinjstva
i behar stare lipe.
Mirisom me budila, pratila na rastancima
i čekala u dolascima... opjevao si dolinu mladosti.

Šapnuh...

Ljepotom neba okrunjena rijeka se
mirisom lipa jutrom oblaći
i kamenom posteljom se prospe
zanos tvojih proljeća...

mjesec ruža korača ka mjesecu lipa i suncostaja...
šutimo… riječi su nepotrebne… zrcali se san prve ljetne noći.
osjećam prisnost odsanjanu onog davnog solsticija…
miris Lipa je ikona prohujalim i dolazećim
zagrljajima sutona i svitanja...


Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.05.2021.

Trovremenost iliti trenutak...




Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
čitavo vrijeme je neiskupivo...

T.S. Eliot






Grmljavina je prepolovila noć i san... još je daleko do svitanja... na premosnici između polutki snovitosti bdijenje pod munjama... volim promtrati tu igru svjetla i tmine... ti spavaš... iskradam se iz kruga ljubavi i uranjam u krug maštanja... dvokružje života... nebo titra plesom oblaka... silovitost dodira blješti iskričavim žarom... ognjilom kozmičih zakona...

gledam zrcaljenje nutrine svemira... u disanju beskraja osluškujem poeziju kiše...
tvoja pjesma se slijeva licem noći... sjećanja se mješaju sa muzikom uskovitlanih sfera...
prividi žive... dotiću oči... uranjaju u dubinu... bude usnule leptire svjesnosti...
davno oslikana iluzija se slijeva u budnost... vidim omfalos svijeta...
pričinja mi se da u otkucajima srca čujem poruku sa Siriusa...
nevidljivi vjesnici neba nas pozivaju na gozbu Bogova...
ti se smiješiš u snu... možda je zlaćana nit mojih misli dotaknula tvoju usnulost...
možda se u ovom trenu uistinu zrcalimo na dalekoj zvijezdi i živimo ovaj san koji se pretače u moju svijest...
tražim riječi kojima bih opisala neopisivost ove ljepote...
jedna davna priča se ostvaruje u metaverzumu uma...
sinopsis se prelijeva u režiju trenutka... oživljava vrijeme… zaobljuje prostor…
cjelina u kojoj sekunde titraju disanjem sna… tihuju nepostavljena pitanja i nenaslućeni odgovori…
sve što znam o tebi je začuđujuća estetika… sve što znaš o meni je kreacija vremena…
Trenutak…Eliotova trovremenost… duboko doživljena sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i iščekivanjem budućnosti…





Faustovski poziv…„Zaustavi se, kako si lijep!“ gubi značenje… zaustavljanje je propast…uništavanje života… nestvaralačko ponavljanje onoga što je bilo je nagomilavanje patine... nestajanje sjaja… neizvjesnosti je poslanje… skok u prazno… na početak… u nepoznato…



Vidim slobodan let plave golubice… znak uskovitlanog mira... čujem zvuk andjeoske tišine...

Sviće… vrijeme se budi sivilom oblaka… ostaci noćašnje oluje kriju u sebi tajnu promjenjivosti… iz ničega izranja sve… bjelina dnevne svjetlosti skriva odsanjanu iluziju… nestaju boje lijepih privida… rađaju se boje vremena… na sceni jutrenja se budi život tako jednostavan i lijep…




Na prozoru Anđeo!

Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 19.05.2021.

Privid...






Svjetlost zvijezde pod kojom sam rođena više nije vidljiva... odjurila je nepovratnom putanjom ka beskraju prostor- vremena... promatram titraje iskričavog zlata... nečujnu simfoniju Svemira... nevidljiva ruka ostvaruje ritam vjerovanja u otkrivanje novih tajni... osluškujem tišinu sunčeve vječnosti... u romoru oceana čujem disanje mjesečevih mjena... u žuboru rijeka šapate planina... u vjetru jecaje orkanskih visova... poželjeh se oprostiti od snovitih zapisa... zauvjek napustiti iluzije i maštarije o nedohvatnim daljinama... neostvarivim visinama... nedodirljivim dubinama univerzuma... ali u sutonima čujem zov vremena... čestoo vidim davno gledanu magiju...





Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bjele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… upitah se...
Jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?
Možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave…
Osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
Koliko li se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svijetla i svjetlosti… mističan poriv vjerovanja u postojanje dalekog,
još neotrkivenog izvorišta savršenstva Stvoritelja...





i ponavljajuće pitanje odakle dolazi ljepota?...

Krije se u oku promatrača... šapuće mi znanost...
u dubini duše... tihuje magija...
u srcu svakog čovjeka... govori mi sjećanje...

Bila sam u Chartresu, u katedrali nazvanoj biblija u kamenu. Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i obasjavalo jedan kamen drugačije boje od ostalih. U kamenu iscrtani labirint.
U središtu kamena se krije duša svemira, sveti gral" pomislih osjećajući kako se otkucaji moga srca ubrzavaju. Srce je pehar u kojem ključa krv, srce je fontana nutarnjeg svjetla, ljudsko srce je tajanstveni sveti Gral.


Iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža druidskg vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima…

Svitanja me spuštaju na ovozemaljske staze... u prostornost dohvatljive vidljivosti... u vremenitost određenu otkucajima nutarnjeg sata...
Pod kopljima dnevne svjetlosti živim stvarnost... vraćam se u tvoju blizinu… sretna… .

Dijana Jelčić

- 07:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2021.

Tražili smo riječi...






Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...






Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Finneganovo bdjenje nije roman struje svijesti. Radnja se događa za vrijeme sna, teško otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica ili novostvorenih riječi...Umrežena u tkivo Finneganovog bdijenja koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde.
Izmišljaj pisca, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i svjetla munja,
mirisa cvijeća i okusa medovine.





Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi u Borgesovim izmišljajima. Mozak je iscrtavao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
U čaroliji bliskosti privid skrivene stvarnosti. Na licu svemira sjaj večernje zvjezde, u sedefu upisana biografija školjke, rođenje Venere. Objava početka vremena ljubavi. Uranjali smo u lazur noći, u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
Volim tvoje jezične figure, zvuk asonanci, poetiku zvuka u rečenicama,
tankoćutne tonove naših razgovora.
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj…u blaženstvo spoznaje…U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka, ubija riječi osude ostavlja tragove proljeća u očima.






Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...

U valerima snovitosti zagrljaj misaono- osjećajnog, imaginarno trajanje u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi punina neizrecivosti, očuđavanje slojevitih praznina nedorečene zbilje.
Na obodu vječnosti metamorfoza razularenih htijenja, uron u dubinski sinkretizam,
u neraščlanjivost iluzije i zbilje.
Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo…
to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje…
riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja…

Postoje pjesničke epifore, ponavljajuće pojačavanje ljepote sna u zbilji,
...čujem u snu
sanjam u snu
vidim u snu...




Uronimo u koljevku jezika. On je muzika, simfonija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i sna, gesta kojom možemo osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.

Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima. Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih nacrtala miris ovog jutra, obojala osjećaj koji se u meni iskri svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu. Želim riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova, riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.

da, čudno je djelovanje dobre literature.


Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.05.2021.

Pod starim krovovima...







Poezija na Gornjem gradu... 17. svibnja. 2014... Pod starim krovovima...
starci su nas primili u svoje skute... bilo je to večer poezije, prijateljstva, smijeha i ljubavi...
i svjedočanstvo misli Zdenka Jelčića ...
"Zadovoljstvo naroda ne ovisi o količini proizvedenih roba, niti o veličini BDP-a, nego o količini i kakvoći u njemu proizvedene poezije."...
i zajednička zbirka "Stihom ispisujem dušu"




Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje ovoga dana.

Kotrlja se alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica,
bezglasna slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utapa u podsvijesti,
a onda se kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva se do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje lahorasta vedrina,
zraka sunca, bijeli oblak, kap kiše,
maleni cvijet.
Izranja iz mene,
i za sobom ostavlja tebe.

Dijana Jelčić, zajednička zbirka "Stihom ispisujem dušu"




Iz sutona poezije i mira ulazimo u carstvo ponoćnog sunca.
Na licu noći preslika ljepote, nižu se pjesme, vihorasti glas pjesnikinja,
osmijeh pjesnika, kovitlac uspomena.




Toplina zgusnuta u oku vremena,
u zjenici svemira,
u zrnu srca.



Iz njedara noći uranjamo u skute sunca,
u tišinu dnevne svjetlosti,
na barikade osjećanja i revoluciju
u našim glavama.

Misao ruši konstantu, širi se neizmjerljivom brzinom,
zrcali splet godina, dokazuje silovitost, povezuje eone,
stoluje u vječnosti i tihuje stih o ljubavi, o pjesnicima,
o čuđenju svijeta.

Poezija je to.

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.05.2021.

Bezglasje bolne istine...





pjesma iz zbirke Amuleti, izabrana u riznici Pasamakodi Indijanaca:
ZVJEZDE
Jer smo zvjezde. Jer pjevamo.
Jer pjevamo sa svjetlošću.
Jer smo ptice koje rađa plamen.
Jer preko cijelog neba širimo krila.
Naša svjetlost je naš glas.
Mi zasjecamo put duši
na njenom putu ka smrti.





Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spušta noć… na licu svemira sjaj zvijezda i osmijeh punog Mjeseca…
na baršunu neba dvije bijele golubice u igri s zlaćanom prašinom...




Na danšnji dan pred dvije godine si stajao pokraj mene uz odar moje majke... danas sahranjujemo tvoju sestru... u bezglasju bolne istine rapsodija bijelih ruža... noć se slijeva u svitanje… na padinama jutrenja poezija suza...

Ljubav je bezimena boja života... boja nemjerljiva dužinom svjetlosnih zraka... boja nepostojeća u duginom spektru... boja koja se rađa uvijek nova... u prizmi osjećanja ćutim prelamanje nutarnje svjetlosti...
osjećam je... vidim je... čujem bezglasje bolne istine...

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 15.05.2021.

Prva i posljednja istina...






Nad morem ljubičasto svitanje, zaustavljam misao u središtu zbivanja,
u magiji rađajuće svjetlosti. Vrtlože se geometrijski oblici,
govor prirode, jezici fizike, filozofije, poezije, glazbe,
poruka vječnosti i paraleni svjetovi.

Svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan,
iza nas svijet postojećeg, ispred svijet nastajućeg,
naslućujemo igru materije i ideja,
trajnog i mogućeg.

Uzburkalo se vrijeme, sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu,
slijevanje epoha u mladi dan.

Budim se, čujem riječi izgovorene na početku priče,
sunčana zraka uranja u prostor, zaobljuje ga u sklad vremena,
u dimenziju trajanja.

Ne, ovo nije san, nisu ni sjećanja,
kotrlja se iskričava zbilja, plamti vrijeme,
sunce u tvojim očima,
obećanje dolezećih sutona i svitanja,
u rasponu između njih život.

Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima ostaje nevidljiva, skriva tajnu svog izvora.





Nad bezdanom nestajanja svjetlost, nevidljiva moćnica,
spona ka nastajanju, veza beskonačnosti i konačnosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.

Dijana Jelčić


- 07:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 14.05.2021.

Miris Jorgovana …



Miris Jorgovana i Lipa... mirisi djetinjstva, rapsodija boja i uspomena... jutros je omamljujući miris probudio sjećanja...šarenilo ljepote u vazi... sjetih se početka priče o nama...






Pisma su dolazila, nije mogao zaustaviti mašineriju njene istine o pripadanju.
Sjećao se, čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio pamćenja u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.

Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.

A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Krenuo je ispunjen strahom i željom da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja.

Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.

A želja?




Stajala je pored njega u prevelikoj košulji i trapericama i djelovala još sitnije. Sigurna u ljubav, nesigurna u biću. Promatrao ju je... i šaptao...

Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije...Prava ljubav je voljeti bez razloga... kao u Brassansovoj šansoni...


«Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim».

Ali malo pomalo mu se ta mala ružnica uvuče u život:

Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna».






Tiho, najtiše što je mogla odgovori,

U srcu titraj žudnje, na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža, iz srca univerzuma.
Utihnula je elegija prošlosti, utihnuli bubnjevi čuvara vremena,
u duši jecaj zatišja i miris jorgovana.


Zavolio je miris jorgovana i tu vreću kostiju. Zavoljela je i ona njega. Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom.

Učili su čin pravog doživljaja, čin nutarnjeg otvaranja, čin koji nazvaše sakramentom.

Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.05.2021.

Na skalinama...







Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna.
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak.
Mnogo godina kasnije u Dubrovniku na skalinama je trubadur sa gitarom pjevao poeziju kiše...
Odakle dolazi voda? upitah.
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza... odgovorio je.

Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... u njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca...
U dubini njegova pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u osjećajnom režnju kovitlac neurona... u vrtlogu trenutka tišina… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bilo je nevažno…
Drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida odsanjane budućnosti prepoznah geometriju izmaštanih svjetova. i obličje sreće…

Igrajući igru vremena zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…
jesmo li griješili?
jesmo!
Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani, oprost je titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknusmo obod nevidljive kružnice… osjetismo prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali... postojimo još uvijek u sumi godina i savladavanju razdaljine izmedju sjevera i juga...





U Gradu, pod kišom Perzeida naaljinaša strana svijeta. Noć ostvarenja želja.
Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.

„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
„Vrtloženje zlatne spirale. Putujem putevima znatiželje i čuđenja. Dodiruju me Leibnizove monade. Osjećam ples duhovnih atoma. Uspoređujem drevne mudrosti sa Borgesovom poetikom. Bljesak božjeg oka, monade i Alef, ćutim zgusnuće vječnosti u ovaj trenutak sreće. Sklapam mir sa luđakinjom, odupirem se nestajanju u visinama tek naslućenih svijetova.“
„Ostaješ li tu?“
„Za sada.“
Smiješiš se.
„Ispričaj mi bajku sa sretnim krajem.“
Progovaraš.
Tvoj glas smiruje. Izmišljaš riječi stvarajući viziju ozrcaljenu u mojim osjećanjima.

Padaju zvijezde. Zelenci otkucavaju vrijeme, a mi živimo izvan njega, u onim drhtajima vječnosti koje poznaju samo maslačci i anđeli.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 12.05.2021.

Dubrovnik na dlanu...







Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović






Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptihon ugrađen u crkvu drevne republike.





Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. Dogodilo se u Dubrovniku, u Saloči od zrcala. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv, nepredvidiv i lijep.
Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja…
postaje smisao...

U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…

To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.
To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije...




Tužaljka Grada...

Na hridini stoji grad,
Republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.

Vratite mi dušu da budem
ono što jesam,
njedra čovjeku.

Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje plesom milovahu moje tlo.

Začahureni u pohlepi,
opsjednuti bljeskom dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja,
topotom kopita
ne čujete jecaj kamena.

Galebi slijeću na kameni krijes Lovrijenca,
u vjetru tužaljka zgaženog kamena.

Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.

Ostavite me zvijezdama,
neka me noćima zlatom miluju,
neka u svitanjima, kao golubice,
ka suncu uzlijeću,
dozvolite mi da budem,
samo
Grad na hridini
i koljevka čovjeku.

Dijana Jelčić.. zbornik pjesama "Dubrovnik na dlanu" Kultura snova, Zagreb, 2017
- 07:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 11.05.2021.

Oluja ponad Grada...







Orsat govori velike riječi: „Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“






Događale su se boje. Nebo je mijenjalo odore danu. Uznemirile se ptice. More je hukom dubina razbijalo tišinu. Promtrala sam raskoš dolazeće oluje, osjećala uhodavanje nemira u mirno podne.
Sunce nije odustajalo od ljepote, vodilo nas je kroz nadolazeću tminu, osvjetljavalo put, igralo se sa kapima kiše.
Događalo se čudesno pretapanje snova i stvarnosti. Lepršavi let međuprostorima neba i zemlje. Most ispred Grada je drhturio. Na pučini vidjesmo pijavicu. Pričinilo mi se kao da uranjamo u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta.
U uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru, ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomaka beskonačnosti, kao predstava iznjedrena iz Oluje.




Bili smo djelić Shakepeareovog sna. Dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost.
Bio si Fernando. Bila sam Miranda. Osluhnuh glas vjetra, začuh tvoj glas u šapatu iz davnina,

Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…

I darovala nam je. Boginja svjetla je razmaknula oblake, nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora.
Ostvarila je dimenziju zbilje, strunama svjetlosti i vjetrom vremena zaoblila prostor.
Žrtvom vatronoše, nebom rasula plam ukraden bogovima.
Porodila je sunce, oslijepila tminu, otvarila školjku.




U njenoj utrobi ljubav.... Nasmiješilo se nebo...
Slavilo je s nama vjenčanje Ivana i Nives.

Dijana Jelčić
- 07:57 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.05.2021.

Dubrovnik plovi…





...Dubrovnik plovi!... Dubrovnik opet ište pustu hrid da skrije slobodu. – Kažite nam je, oblaci!... Dovedite nas do blage grčke zemlje, do zemlje bogova!...

Šaputao si Orsatove riječi. Stajali smo na Porporeli. Noć se slijevala zidinama Grada, ljubav se pretakala u zagrljaj, tišina se razlijevala koritom snovitosti. Iz kolijevke tmine smo promatrali zvijezde. Grad je tonuo u san nježne svetosti. Vidjeh triptih crkve na Dančama. More je hučalo molitvu. Pričinjalo mi se da čujem nečuveno, prebiranje nevidljivih prstiju po tipkama orgulja i šapat poezije drevnog oceana, zvuk duše kamena i glas rapsoda na Gundulićevoj pjaci.
Krenuli smo Stradunom ka Pilama. Šaputao si priču o mudrosti tihovanja, o carstvu nijemih izričaja, o bezriječnom govoru tijela. Muk je bdijenje pretvarao u dijalog duša, kišile su suze svetoga Lovre, želje su lepršale kao noćne leptirice oko ponoćnog Sunca. Zakoračili smo u svijet tajni, razotkrivali žudnje dodirima.



Osluhnuh tišinu. Slovkala je formulu tvog genoma.
Na sceni trenutka se odigravala velika gala predstava, neponovljiva premijera tankoćutnog zagrljaja, bezglasni dijalog tijela i tijela. Nježnošću dlanova smo pretakali iluziju daljine u blisku prisnost, utapljali se u dubinama patosa, izranjali na pućinu tankoćutnih zanosa.
Govorile su zvjezde. Zelenci u ponoć objaviše svetkovinu tvog rođenja. U radosti širine, u beskraju ljepote, u bdijenju Bokara i Lovrijenca, tih vječnih čuvara bijele lađe, dočekasmo zoru.
Bilo je to bdijenje zemlji bogova.





Ponavljajuća Dubrovačka ljeta. Vraćamo se u Grad... Ispred crkve svetoga Vlaha gledamo ulazak glumaca u grad. Šetamo zidinama grada... ispred nas se širi bespuće dubina... iznad nas beskraj visina... širina horizonta daruje osjećanje slobode... a sloboda je ljubav... dobročudan bezdan u kojem nestaje težina... u kojem lebdimo beztjelesni... njih četvoro i mi... lepršavi... gluhi poput tetrijeba... zaneseni i sretni...
Divan osjećaj je to... Grad na hridi, drevna republika... djeca djeteta i mi... Ivan, Nives, Luciana i Lorena... inicijali dječjih imena su Lucijana Jelčić i Lorena Jelčić... jednostavano LJ... ljubav je to... zar ne?

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.05.2021.

Njoj, za Majčin dan...





"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."

Ivan Meštrović





Miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom. Ti s one strane Aheronta, a mi se vratili smo na početak, rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje te, ne tražeći te, uvijek pronalazimo.

Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka,
u zagrljaju rijeke i vjetra,
kiše i zemlje,
puteva i gradova,
u igri oblaka i sunca,
u disanju srca i tihovanju uma,

Tu smo na obzoru pamćenja,
mi djelići izmaštanog scenarija,
iluzornih privida,
moćnici oaze vječnog mira,
nosioci Nikinog stijega
na bojišnici sartreove mučnine.

Tu smo, mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka,
kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica,
somelijeri božanskog pića.

Tu smo, mi sanjari života,
u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi na opijelu osjetila.

Dijana Jelčić






Mojoj mami...Vesni... i svim majkama svijeta za majčin dan... neka vam bude sretan...


Dijana Jelčić
- 06:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 08.05.2021.

Ritam tišine...






"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško."
(Svila) Alessandro Baricco.






Pročitala sam knjigu ni o čemu u kojoj je tišina sve. Osluškivala bijelu glazbu. Čula zvuk tišine, osjetila, ritam neizgovorenih riječi, nedotaknutih krajobraza dalekog Japana, neobjašnjenih životnih pojavnosti. Ljubav koja nije ljubav i jedno veliko ništa koje je sve. Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada… i putovala sam.

Bijela glazba je nešto prokleto teško. Ipak zvuk se u nezvuku čuje. Kao pjev ptica oslobođenjih iz krletke, kao srcem odapet let ptice. U tome je ljepota. I ne može se zaustaviti. Može se osjećati kao dodir svile. Kao radost. Kao proljeće. Kao život.

Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji… da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba… kroz vrijeme….zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… a pogled se kupa u bezimenom jezeru nad kojim se bijela glazba iskri u zvuku nekih novih vjetrova i nekih drugih boja. Prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira.

Vidim te... došao si tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Naši pogledi su izranjali iz tišine, zrcalili tišinu. Zlaćani suton se mješao s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama. Vratili se na početak priče. osjetih...

O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!

fra Benventura...


Nad močvarom sjaj sunca i tonovi tišine. Zaplesali smo ritmom tišine.

Divno je biti!

Dijana Jelčić





filozofija djetinjstva
- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 07.05.2021.

Romantika s pokrićem...







„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža





Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama Platonova neba. Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid. Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.





Odrasli smo, sazreli u bitku, u iluziji svijeta.
Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila,
pobjedu emocionalnog uma.

Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Izranjam iz Kafkijanskog kaveza,
tereti prošlih godina nestaju rasapom
tišine u raskošu zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja za tuge i boli.
Odživjeli smo ih, smišljamo značenja,
nove simbole za brevijar života.

U zjenici vječnosti ples privida i jave,
u nabojima beskraja sklad suprotnosti,
igrivost sjena kozmičke istine.
U raspuknuću spokoja,
u vremenu koje krade tajne zbilji
se ritmom srca sjedinjujemo
sa načelom vremena,
trenucima epifanije,
uživanjem u prostoru,
osjećanjem ljepote
ljetnog dana.

Stvarnost uklesana u bitak zanesenjaka,
u vrijeme romatike sa pokrićem.

Dijana Jelčić.. zbirka... Nestvarno stvarni.
- 07:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.05.2021.

Naglo ljeto… 1987…







Skoro nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru.
Krletka satkana od niti prošlosti, srce u lancima nekog davnog sna
duša u okovima izgubljene sreće iznenada postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i sve tajne svijeta pod kopljima svijetlosti
u svom do tog trena štedljivom životu.
Iznenada slobodna, iznad učmalosti i zle sudbine vremena
pomilova usnulu šumu, rastrga korotu i poletje sa lastavicama
ka nebu spasenja.
Želja prosu ljeptu postojanja.
Noć bez sna postade san njenoga života, srž svih noći.





Prolazila je ovim istim poljima često,
danima,
tjednima,
godinama.
Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Tko je bila do ovog trenutka?
Smije li dotaknut stare snove?
Pita se,
ali kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju.
Žudnja mrvi sram.
Ona se do ovog trena sjećala vila i vilenjaka iz legendi, bogova i boginja iz drevnih mitova, ljubavi iz pročitanih romana, a noćas se sjenka zaborava nadvila nad to vrijeme neživljenja.
Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica.





Iznenada bljeskom neba ljubav oživi
mirisom lavande i ljepotom
ljubičastog sna.

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 05.05.2021.

Ona i onostrano...







Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavi planet i odlutala u snove.
Slijedeći bestežinsko stanje duše osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi i zvukovi se sjediniše u doživljaj.
Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja.

Mislila je prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte, a vrijeme s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima sreće. Mislila je da zna i sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu uma, ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio titraj oka u kojem je spoznala da njeni putevi više ne postoje samo na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.

Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a ona je tražila svijeto u tmini te užasne noći.





Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen povratak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih ruža i dodirnuše sva njena osjetila.

Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Vidje sebe na samom početku sna.

Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba ona beztjelesna, ona samo drhtava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.

Vratila se u život.

Dijana Jelčić



Ona i onostrano

- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 04.05.2021.

O krajnostima dobra i zla...






"Nema nikoga tko bi bol upravo zato što je bol volio, tražio, htio iskusiti..."

Ciceron, teorija etike „de Finibus Bonorum et Malorum“ ("O krajnostima dobra i zla"), iz 45. pne.






U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na obzoru privid besmisla.
Dok grad jeca u mukama razaranja, a obroncima zbilje titra istina,
sve što se zbiva, već se jednom zbilo,
ćutim ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.

U etici svijeta Guernica i Dora Maar sa svjetiljkom u ruci.
Osjećam, bol sam ubrizgana u sebstvo,
utkana u helix genoma.
Uznosita zbilja, u srcu zaostalo zrno boli,
nemila uspomena.

U doba corone i potresa, u kovitlanju svijesti pitanje,
tko sam, što sam u rasponu zla i dobra.

U srcu titraj onostranog bila, dostojanstvo odmora,
noć svih noći zgusnuta u san.
Sviće, nad morem razbuktalo nebo,
ti, ja i od riječi i zvuka iskukičana java.





Tu smo na obroncima gordog vremena, u viru svetog i običnog,
mi robovi zvijezda pjevamo pjesan beskraju,
ritmom srca skladamo odu sjećanjima.

Iz prividnog mira izvire nemir,
u rasponu dobra i zla anđeosko- čovječja istina,
prauzor ljubavi.

Dijana Jelčić
- 07:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.05.2021.

Kao u snu.. moćnica zbilje...






Ova noć odnosi trenutke, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju koja me opija znatiželjom i čuđenjem.
Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bljesak pamćenja budi sjećanja.





Čujem tonove Debussyeve opere i poetičan jezik, stapanje glazbe i govora. Vidim, u čudnovatom pejsažu prohujalog vremena, mističnu šumu i susret muškarca i prestrašene žene. Na scenu trenutka izranjaju slike Maeterlinckove drame o vječno ponavljajućem ljubavnom trokutu.
U mreži snovitost pradavna glazba, premosnica ka jutrenju. Lebdimo nad bezdanom, postajemo tkivo noći, promatrači tragične ljubavi Pelleasa i Melisande. Nepredvidivi su putevi srca i smrt kao pobjeda nad nevjerom. Ljubav je izgubila bitku s ljubomorom.

U osjećajnom režnju kovitlac osjećanja, brzina misli u kreativnom univerzumu, neizračunjiva konstanta nutarnjeg vremena. U odaji zrcala odjek smiraja, skladan znatiželjom, čežnjom, željom smjenjuje strahom i sumnjom skladane titraje kaosa.

U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti. U krošnji uvjerenja buja misao o tebi, hukom se oglašava čuvarica drevne mudrosti, izranjaju nove istine, samo naše. Poezijom darujemo prednost nutarnjim previranjima. Vanjska su tek prolaznost vremena... Mi trajemo u vremenu, a kada odemo naše vrijeme vjekuje u vječnosti.

Bio je to čudan san.

Na horizintu svitanja, kao u snu sa stijegom pobjede, izranja moćnica zbilje.

Dijana Jelčić




- 07:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.05.2021.

Izmišljaji...





Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

A.B.Šimić






Andrea Mantegena je oslikao ples muza pred Apolonovim hramom... ples darovateljica nadahnuća...
Promatram sliku, a svijest zaustavljena u okovima bitnosti se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... dijalog uma i srca...

Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet zrcalnih neurona... tu nam se smiješi sve odživljeno, zapamćeno vrednovano... sretna sam što postoji ta galerija pamćenja i što svaki puta, potaknuta ljepotom tuđeg izričaja uranjam u koridore sjećanja...

Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Zrcaljenje stvarnosti... iluzija našeg uma... carstvo cesarice literature... umijeće umijeća... vječno pitanje... je li ovaj svijet tek imaginacija naše svijesti...događa li se ljepota uistinu u oku promatrača?

U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorivo i nedokazivo...




Prisjetih se i Shakespearea... u njegovm "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi.. ubojsvo kralja kao izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Borgeso je u zbirci pripovjedaka ˝Izmišljaji˝, od krhke tvari tlapnje, književnog podatka i vrtoglave zbilje podigao verbalni spomenik, trajniji od mjedi.

Beskonačnost i vječnost se mogu doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj slike u slici, tragedije u tragediji, priče u priči pjesme u pjesmi... u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...

Dozvolimo li si ulazak u svijet umjetnika u sva njegova lica...u boje u bojama... u tonove u tonovima... u dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...





Jučer smo bili na terasi kafića Program... pored Bookse... razgovarali smo o izmišljajima umijeća umjetnosti...

Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvrdjuje... slikari, skulptori, pisci,
pjesnici su "čuđenje u svijetu"...

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu...

divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim djelima...

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 01.05.2021.

Kad zamiriše svibanj...






Kad zamiriše svibanj, mjesec ruža, rožnjak... bude se uspomene... prolutah arhivom... stare pjesme, staro štivo... prohujale godine... Švicarska... bila sam daleko, ali sjećanja sam nosila sa sobom... prva ljubav, rastanak, odlazak u nepoznato... slavlja rođendana su me uvijek prisjećala na osamnaest crvenih ruža koje dobih za inicijaciju u punoljetstvo... 06. 10. 1967...





06. 10. 1977 napisah pjesmu... 1986 izdah zbirku... Osamnaest crvenih ruža...

Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu...

Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca...

A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne.

Želio si sreću, a prostor je bivao sve manji.
Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža.






Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
U kapi budnosti nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline.



Na promociji zbirke pročitah pjesmu.

Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac.
Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.

Na svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah konture svete istine. Praiskon nježnog dodira uspava mučenicu i probudi ratnicu.
Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja.
Svitalo je na vratima vremena, u tvojim očima osmijeh, u rukama buket majskih ruža.





Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si.
Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih.
Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena.
Vidjela sam te u odori zatočenika istine, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja.

Zarobio si me omčom majskih ruža i poveo putanjom ka zenitu novog sna.

Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>