Stara škrinja...
Bježeći pred Orionom Plejade plešu na zimskom nebu i kao u snu ljetne noći spuštaju ljubav na plavi planet da ljeto bude plodno i da se ostvari san. Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je. To je bilo davno, u vremenu oluje ruža... pisala je tužne pjesme..
Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno kao da vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san... njen san...
I mislila je ne zaustavljaj se... vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........
Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je, san je tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...
Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.
Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.
Otvorih staru škrinju... hrpa tintom ispisanih papira, govor srca riječima zgusnut u izričaj... mnoštvo nezgrapnih pjesama koje traže korekturu... pregršt tekstova iz koji izranjaju vizije sjećanja...
osjetih miris starih pisama... tada nije bilo FB, ni interneta, ni mobitela... telefon i pisma su smanjivali razdaljinu... svjedočili prisnost... obećavali ostvarenje sna...
bio je početak ljeta 1987, bila je Univerzijada... Zagreb je sjao u suncu... slavili smo godišnjicu ponovnog susreta...
dopisivali smo se na salvijeti...
Zagi nam se smiješio...
Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.
I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,
Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ...
ljubav je kad ...
ljubav je,
jednostavno ljubav!
jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje od da budemo voljeni onda smo voljeni.
Ljubav je sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca. Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova.
Dijana Jelčić
|
