Razgovarali smo...
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
U onim danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, zaoble blizine i daljine,
zaiskri vrijeme tišine i poezije,
začudna datost iznjedrena iz
neotkrivenih kutova univerzuma uma.
«Misliš li da je neizdržljiv ovaj jarosni vjetar
što se pod kožu zavlači?
Kad te spopadne teška bolest
lakšu nit` ne osjećaš.»
Kralj Lear je maska. Maska se u rimskom teatru zvala persona.
Persona je ličnost. Lear je persona. Lear je ličnost. Lear je maska.
Čudovišna perverzija...
Nositi cijelu svjetsku književnost na glavi na obrazu,...
ma šta...nositi cijelu svjetsku, dramsku književnost na glavi... na obrazu....
Poezija blaži umor svijeta, vida rane, guši boli.
Uzdiže se nebu, igra zvjezdama, druguje s mjesecom,
daruje smiraj sunoćja, svježinu svitanja,
lakoću bdijenja u snu...
Nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.
Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume
i sam sebe smrtno ranio...
Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....
Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli,
koje više ne zna samo sebe smrtno raniti...
Uz tebe izdražah... hvala ti što si tu...
U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje, hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.
Dijana Jelčić
|
