Trovremenost iliti trenutak...
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
čitavo vrijeme je neiskupivo...
T.S. Eliot
Grmljavina je prepolovila noć i san... još je daleko do svitanja... na premosnici između polutki snovitosti bdijenje pod munjama... volim promtrati tu igru svjetla i tmine... ti spavaš... iskradam se iz kruga ljubavi i uranjam u krug maštanja... dvokružje života... nebo titra plesom oblaka... silovitost dodira blješti iskričavim žarom... ognjilom kozmičih zakona...
gledam zrcaljenje nutrine svemira... u disanju beskraja osluškujem poeziju kiše...
tvoja pjesma se slijeva licem noći... sjećanja se mješaju sa muzikom uskovitlanih sfera...
prividi žive... dotiću oči... uranjaju u dubinu... bude usnule leptire svjesnosti...
davno oslikana iluzija se slijeva u budnost... vidim omfalos svijeta...
pričinja mi se da u otkucajima srca čujem poruku sa Siriusa...
nevidljivi vjesnici neba nas pozivaju na gozbu Bogova...
ti se smiješiš u snu... možda je zlaćana nit mojih misli dotaknula tvoju usnulost...
možda se u ovom trenu uistinu zrcalimo na dalekoj zvijezdi i živimo ovaj san koji se pretače u moju svijest...
tražim riječi kojima bih opisala neopisivost ove ljepote...
jedna davna priča se ostvaruje u metaverzumu uma...
sinopsis se prelijeva u režiju trenutka... oživljava vrijeme… zaobljuje prostor…
cjelina u kojoj sekunde titraju disanjem sna… tihuju nepostavljena pitanja i nenaslućeni odgovori…
sve što znam o tebi je začuđujuća estetika… sve što znaš o meni je kreacija vremena…
Trenutak…Eliotova trovremenost… duboko doživljena sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i iščekivanjem budućnosti…
Faustovski poziv…„Zaustavi se, kako si lijep!“ gubi značenje… zaustavljanje je propast…uništavanje života… nestvaralačko ponavljanje onoga što je bilo je nagomilavanje patine... nestajanje sjaja… neizvjesnosti je poslanje… skok u prazno… na početak… u nepoznato…
Vidim slobodan let plave golubice… znak uskovitlanog mira... čujem zvuk andjeoske tišine...
Sviće… vrijeme se budi sivilom oblaka… ostaci noćašnje oluje kriju u sebi tajnu promjenjivosti… iz ničega izranja sve… bjelina dnevne svjetlosti skriva odsanjanu iluziju… nestaju boje lijepih privida… rađaju se boje vremena… na sceni jutrenja se budi život tako jednostavan i lijep…
Na prozoru Anđeo!
Dijana Jelčić
|
