Miris Jorgovana …
Miris Jorgovana i Lipa... mirisi djetinjstva, rapsodija boja i uspomena... jutros je omamljujući miris probudio sjećanja...šarenilo ljepote u vazi... sjetih se početka priče o nama...
Pisma su dolazila, nije mogao zaustaviti mašineriju njene istine o pripadanju.
Sjećao se, čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio pamćenja u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.
Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.
A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Krenuo je ispunjen strahom i željom da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja.
Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.
A želja?
Stajala je pored njega u prevelikoj košulji i trapericama i djelovala još sitnije. Sigurna u ljubav, nesigurna u biću. Promatrao ju je... i šaptao...
Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije...Prava ljubav je voljeti bez razloga... kao u Brassansovoj šansoni...
«Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim».
Ali malo pomalo mu se ta mala ružnica uvuče u život:
Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna».
Tiho, najtiše što je mogla odgovori,
U srcu titraj žudnje, na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža, iz srca univerzuma.
Utihnula je elegija prošlosti, utihnuli bubnjevi čuvara vremena,
u duši jecaj zatišja i miris jorgovana.
Zavolio je miris jorgovana i tu vreću kostiju. Zavoljela je i ona njega. Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom.
Učili su čin pravog doživljaja, čin nutarnjeg otvaranja, čin koji nazvaše sakramentom.
Dijana Jelčić
|
