U kapi budnosti misao Meše Selimovića... nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
Poetična slika raja, nosim je u srcu, pomislih gledajući povratak lastavica.
Hestia nam darova granćicu bjeloga gloga i proljeće. Budim se slično Proustovom anonimnom spavaču,
ne snalazim se u vrtlogu prostora i vremena, u polusnu vizija jutrenja.
Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?
San je kratka smrt, budnost podsvjesti, bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih davnih tugovanja,
noć bez ponoći, hladni vjetrovi sa orkanskih visova željenog zaborava.
Život se rađa jutrima, lahorom na koži, kapima rose ispire noćni mir, uranja u bitak.
U vemenu samoizolacije prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama, u djeliću vremena tankoćutno sjećanje.
Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid prohujale ljepote.
U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi, u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
prolaznom bitnosti.
Odbacivali smo tužna sjećanja i svrsishodnosti, za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.
Pod sunčanikom mladog dana, pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori Horacijevu misao
carpe diem quam minimum credula poster,
iskoristimo danas, sutra je možda prekasno…
Pulvis et umra sumus, šapnuo si
Da, mi smo prah i sjena… Mi smo ovdje i sada
ti i ja u dolini suza, u moći sadašnjeg trenutka,
u istini...
Hodat ćemo bez razloga,
radovat ćemo se bez razloga,
smijat ćemo se bez razloga,
s jednim jedinim razlogom-
što smo živi i što se volimo.
A kud ćeš veći razlog.
Mehmed Meša Selimović
Majske ruže još uvijek mirišu.
Dijana Jelčić