Romantika s pokrićem...
„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža
Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama Platonova neba. Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid. Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
Odrasli smo, sazreli u bitku, u iluziji svijeta.
Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila,
pobjedu emocionalnog uma.
Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Izranjam iz Kafkijanskog kaveza,
tereti prošlih godina nestaju rasapom
tišine u raskošu zapamćene ljepote.
Nemam opravdanja za tuge i boli.
Odživjeli smo ih, smišljamo značenja,
nove simbole za brevijar života.
U zjenici vječnosti ples privida i jave,
u nabojima beskraja sklad suprotnosti,
igrivost sjena kozmičke istine.
U raspuknuću spokoja,
u vremenu koje krade tajne zbilji
se ritmom srca sjedinjujemo
sa načelom vremena,
trenucima epifanije,
uživanjem u prostoru,
osjećanjem ljepote
ljetnog dana.
Stvarnost uklesana u bitak zanesenjaka,
u vrijeme romatike sa pokrićem.
Dijana Jelčić.. zbirka... Nestvarno stvarni.
|
