Tražili smo riječi...
Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...
Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Finneganovo bdjenje nije roman struje svijesti. Radnja se događa za vrijeme sna, teško otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica ili novostvorenih riječi...Umrežena u tkivo Finneganovog bdijenja koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde.
Izmišljaj pisca, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i svjetla munja,
mirisa cvijeća i okusa medovine.
Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi u Borgesovim izmišljajima. Mozak je iscrtavao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
U čaroliji bliskosti privid skrivene stvarnosti. Na licu svemira sjaj večernje zvjezde, u sedefu upisana biografija školjke, rođenje Venere. Objava početka vremena ljubavi. Uranjali smo u lazur noći, u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
Volim tvoje jezične figure, zvuk asonanci, poetiku zvuka u rečenicama,
tankoćutne tonove naših razgovora.
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj…u blaženstvo spoznaje…U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka, ubija riječi osude ostavlja tragove proljeća u očima.
Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...
U valerima snovitosti zagrljaj misaono- osjećajnog, imaginarno trajanje u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi punina neizrecivosti, očuđavanje slojevitih praznina nedorečene zbilje.
Na obodu vječnosti metamorfoza razularenih htijenja, uron u dubinski sinkretizam,
u neraščlanjivost iluzije i zbilje.
Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo…
to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje…
riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja…
Postoje pjesničke epifore, ponavljajuće pojačavanje ljepote sna u zbilji,
...čujem u snu
sanjam u snu
vidim u snu...
Uronimo u koljevku jezika. On je muzika, simfonija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i sna, gesta kojom možemo osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.
Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima. Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih nacrtala miris ovog jutra, obojala osjećaj koji se u meni iskri svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu. Želim riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova, riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.
da, čudno je djelovanje dobre literature.
Dijana Jelčić
|
