Na skalinama...
Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna.
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak.
Mnogo godina kasnije u Dubrovniku na skalinama je trubadur sa gitarom pjevao poeziju kiše...
Odakle dolazi voda? upitah.
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza... odgovorio je.
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... u njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca...
U dubini njegova pogleda oćutih bdijenje dobrote… u dubini sebe ključanje bezimenog osjećanja… u osjećajnom režnju kovitlac neurona... u vrtlogu trenutka tišina… i bezbroj neizgovorenih pitanja… i niti jedan odgovor… bilo je nevažno…
Drevni san se ostvarivao zbiljom… u milostivosti privida odsanjane budućnosti prepoznah geometriju izmaštanih svjetova. i obličje sreće…
Igrajući igru vremena zaustavismo se pred ispovjedaonicom nutrina… razgolićili smo tajnu sakramenta obraćenja, pokore i oproštaja…
jesmo li griješili?
jesmo!
Prošli smo križni put bez težine križa… nismo bili kamenovani, oprost je titrao u davno izgovorenoj istini… bezgriješnost je utopija… igrajući se dotaknusmo obod nevidljive kružnice… osjetismo prostornost ljepote… vrijeme je bilo nebitno… jednostavno smo postojali... postojimo još uvijek u sumi godina i savladavanju razdaljine izmedju sjevera i juga...
U Gradu, pod kišom Perzeida naaljinaša strana svijeta. Noć ostvarenja želja.
Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.
„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
„Vrtloženje zlatne spirale. Putujem putevima znatiželje i čuđenja. Dodiruju me Leibnizove monade. Osjećam ples duhovnih atoma. Uspoređujem drevne mudrosti sa Borgesovom poetikom. Bljesak božjeg oka, monade i Alef, ćutim zgusnuće vječnosti u ovaj trenutak sreće. Sklapam mir sa luđakinjom, odupirem se nestajanju u visinama tek naslućenih svijetova.“
„Ostaješ li tu?“
„Za sada.“
Smiješiš se.
„Ispričaj mi bajku sa sretnim krajem.“
Progovaraš.
Tvoj glas smiruje. Izmišljaš riječi stvarajući viziju ozrcaljenu u mojim osjećanjima.
Padaju zvijezde. Zelenci otkucavaju vrijeme, a mi živimo izvan njega, u onim drhtajima vječnosti koje poznaju samo maslačci i anđeli.
Dijana Jelčić
|
