Marketing
Odmorište...
Drugi travnja 2008 e godine otvorih blog tekstom nasova posuđenog od Ive Andrića...znakovi kraj puta...
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Blog sam krstila imenom ...odmor za umorna srca...
I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Blog sam krstila imenom ...odmor za umorna srca...
Mediteran, dveri kroz koje odlazimo i vraćamo se u dolinu djetinjstva,
u zaton snova, na obalu spasenja od oluje ničega u kojoj je sve.
Iz kobaltne tmine izranjaju hridi... Scila i Haribda razbijaju iluzije...
Osjećam bit istine, pozivaš me na svetkovinu suza, opijelu jednom vjerovanju.
Pitah se nakon dvadestak godina zajdništva,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona, instinkta, intuicije, snage, slobode.
Pitala sam se i kušala ljepotu sutona, slušala tišinu dolazećeg lazura,
nebo je šutjelo, more mirovalo.
Utiha noći se miješala sa poezijom kapi i gutljajima crnog vina.
došao si pjesmom, začuh zov nutrine i tvoj glas...
kazivao je ljubav. Riječi su, kao galebovi, slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske na pjesku pamćenja, bjesomućno mjenjale reljef osjetilnosti,
ucrtavale nove koordinate na putevima osjećanja.
Oćutih pijanstvo čula, sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.
Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.
U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom baršunaste noći,
odplesasmo ždralov ples.
U sjaju punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Ćutim u podsvjesti vjekuje hram, svetište, heraldika ljubavi i stijeg pobjede,
tanana koprena između zbilje i sna.
Odmorište umornom srcu.
Dijana Jelčić...
Post je objavljen 24.05.2021. u 08:08 sati.