Marketing
Dubrovnik na dlanu...
Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović
Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptihon ugrađen u crkvu drevne republike.
Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. Dogodilo se u Dubrovniku, u Saloči od zrcala. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv, nepredvidiv i lijep.
Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja…
postaje smisao...
U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…
To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.
To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije...
Tužaljka Grada...
Na hridini stoji grad,
Republika,
vječnost uklesana u stijenu,
utkana u romor valova
i tužaljku kamena.
Vratite mi dušu da budem
ono što jesam,
njedra čovjeku.
Odvojiste me od majke,
od kamenjara,
od doline sna,
od vrulje koja me pojila,
od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje plesom milovahu moje tlo.
Začahureni u pohlepi,
opsjednuti bljeskom dolazećeg vremena,
sjajem isklesanih kipova,
mramornih stupova,
granitnih postolja,
topotom kopita
ne čujete jecaj kamena.
Galebi slijeću na kameni krijes Lovrijenca,
u vjetru tužaljka zgaženog kamena.
Branite me
od tuđinskih koraka,
od trgovaca maglom,
od pohlepnih dlanova.
Ostavite me zvijezdama,
neka me noćima zlatom miluju,
neka u svitanjima, kao golubice,
ka suncu uzlijeću,
dozvolite mi da budem,
samo
Grad na hridini
i koljevka čovjeku.
Dijana Jelčić.. zbornik pjesama "Dubrovnik na dlanu" Kultura snova, Zagreb, 2017
Post je objavljen 12.05.2021. u 07:17 sati.