Kad zamiriše svibanj...
Kad zamiriše svibanj, mjesec ruža, rožnjak... bude se uspomene... prolutah arhivom... stare pjesme, staro štivo... prohujale godine... Švicarska... bila sam daleko, ali sjećanja sam nosila sa sobom... prva ljubav, rastanak, odlazak u nepoznato... slavlja rođendana su me uvijek prisjećala na osamnaest crvenih ruža koje dobih za inicijaciju u punoljetstvo... 06. 10. 1967...
06. 10. 1977 napisah pjesmu... 1986 izdah zbirku... Osamnaest crvenih ruža...
Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu...
Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca...
A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne.
Želio si sreću, a prostor je bivao sve manji.
Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
U kapi budnosti nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline.
Na promociji zbirke pročitah pjesmu.
Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac.
Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.
Na svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah konture svete istine. Praiskon nježnog dodira uspava mučenicu i probudi ratnicu.
Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja.
Svitalo je na vratima vremena, u tvojim očima osmijeh, u rukama buket majskih ruža.
Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si.
Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih.
Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena.
Vidjela sam te u odori zatočenika istine, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja.
Zarobio si me omčom majskih ruža i poveo putanjom ka zenitu novog sna.
Dijana Jelčić
|
