Vječna filozofija…
Otuđenje, izgubljenost i proces nečemu nevažnom,
nečemu čega nije ni bilo.
Nemogućnosti obrane, vrijeme tišine i grijeha
i na koncu osuda
kao spas.
U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje,
nestaje uspomena kao stranica otrgnuta
iz albuma slika.
Bol tihuje u zaliscima srca, rana zacjeljuje,
samo ožiljak i koprena korote iza koje se krije tuga
i konture svjesnosti, kostur istine,
a sreća je u neponovljivosti trenutaka,
ni sretnih, ni tužnih.
Nova slika, novi zvuk, novi miris.
Mjenjam prošlost,
odbacujem sve ružno,
okrutno,
brutalno.
Opraštam sebi neznanje, neukost i boli opraštam svima,
oprost je eliksir, kamen mudrosti,
philosophia perrennis,
metafizika uma u fizici svijeta, vječna poezija.
Pitala sam se tko sam?
Odgovor se krio u žarištu bitka,
u činu logične i etične misli,
u istosti iskonskog i univerzalnog.
Tražih Zamak i pronađoh sebe u sebi,
sebe žigosanu,
sebe sa stigmama sudbine,
sebe necijenjenu i cijenjenu,
sebe nevoljenu i voljenu,
sebe cjelovitu s tobom cjelovitim.
Philosophia, poezija, ljubav i mudrost,
život jednostavan i lijep.
Dijana Jelčić.. „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
|
