Križni put...
Ovo je bila noć krugova i tišine, noć budnosti i uspomena
pretočenih u izdaju i gorčinu Judinog poljupca.
Trenutak tihovanja, jutarnji mir satkan od proljetnog lahora.
U razgranatoj krošnji magnolije vizija jahača vremena,
poriv za katarzu, poziv na koračanje tragovima križnog puta.
Stajali smo često na litici ponora, palili vatre na obroncima umiranja,
izranjali iz pepela, rađali se na povjesnim zgarištima
i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse.
Iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje istine,
svi smo mi od istog tkiva satkani,
isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge,
u istim uraganima smo šaputali
homo homini homo,
u patnjama zaboravljali Hobesovog vuka,
zavijao je u osami, na padinama samotnih visova,
u razvalinama izdaje, nestajao u muku tišine,
u rijeci zaborava.
Mi izronjeni iz ambisa vječnosti,
pustolovi na putevima pokore,
često buntovnici bez razloga,
pobjednici sotonskih zavjera,.
svjesni svoje konačnosti živimo vječnost u iluzijama,
u krugovima beskraja, u samoći trenutačne zbilje,
u noćima kao što je bila ova.
U komadiću šutnje oćutih moć puta pokore, kovitlanje sjećanja,
titraje slika Isenheimskog oltara, koraka utkanih u muku,
u Gospodinovu žrtvu za čovjeka.
Osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi.
Dijana Jelčić
|
