Riječi vraćene životu...
Riječi, riječi – imenice. samo zatrepere i tisućljeća otpadaju iz njihova lijeta. (Gottfried Benn, Epilog und lyrisches Ich)
Kada riječi usrećuju, u katedrali sjećanja se svjetlost prelama
u prauzor ljubavi, u tvoj lik.
U jedrini trenutka začuh romor tvog imena, pričinilo mi se,
u moje grudi si stavio svoje srce.
Ritmom srca se igramo riječima, nestajaju u oblacima, utapaju u dubinama,
vraćaju kao lahor, kao zvuk orgulja, kao glazba svijesti.
Slovkamo petoslovlje sa početka priče, zamamnost riječi, bezglasje zanosa,
kao faucaultovo njihalo zrcale kovitlanje života u smisao ljubavi.
Tražimo riječi, novo ulančane bljeskove boja, mirisa i okusa.
U začudnosti igre izmišljamo inačice Proustovskog Combraya, Madeleine, buđenje spavača.
Riječima bježimo iz kolotečine ustajalosti, ne dozvoljavamo misaonom zavođenju
da ushit osjetila razbije o hrid razuma, da ga pretoći u monotonost
otupljene riječivosti.
Neka u krajoliku jave budu odraz različite istosti, neka jedna drugoj daruju sjaj.
U dovoljnosti vremena,
u rasplinuću zbilje,
u rasapu budnosti,
u svjedočanstvu
nutarnje vizure
zagrljaj.
Riječi i mi...
bez monoplola.
Istina.
Svjetlost uranja u podsvijest uma, onostrano postaje iskustvo,
govori iskonskim jezikom, umnaža praznakovlje ljepote.
Riječima dozivamo, u kozmičkoj samoći, u pijesku vremena,
pohranjene uspomene.
U čarobnoj moći nehotićnog sjećanja živimo život.
U tvojim očima Sunce,
na usnama okus soli
i molitva kruhu.
A riječi, vraćene životu, usrećuju.
Dijana Jelčić
|
