Pokraj ognja bdijenja muk do hvalospjeva uskrsnoj svijeći. Zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.
Bijela svjetlost obgrlila grad. Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega, znakovlje početka i kraja vremena. Stručak vjetra u gaju, zlatna grana u svetoj šumi, pobjeda duše, probranica objavljuje početak zlatnog doba.
Između onda i sada brazbuktano nebo, u duši prohujale mnoge metafizičke oluje.
Izazovom irisa izranjaju tisuće vizija, bez prostora i vremena se slijevaju u snovite obzore.
Slušam kako raste trava, kako drhti list na vjetru i čujem glas istine, glas pradjedova.
Prošetah godinama, pogledah davne uskrsne čestitke, prisjetih se djetinjstva i vjerovanja u legendu, u nešto neobjašnjivo i nevidljivo, nešto što je ostvarivalo moje djetinje želje i ostavljalo ih u dubini srca.
Sanjam li ovo sveto svanuće ili osjećam ushit zbilje?
U vlatima trave je zadrhtalo vrijeme,
u krošnji vremena zadrhtalo srce,
iz prizme razlomljenih osjećanja izranjaš ti,
posljednji u slijedu privida prvi u zrcalu zbilje.
Tvoje oči, oltar snovida,
od sjaja tvog pogleda zastidio se Mjesec,
sakrio lice u ovitak lazure,
zvjezda je padom dotakla tišinu,
rodila se ljubav.
Budnost umnaža san u miris tek naćetog proljeća i svilotisak uskrsnuća.