Zgusnuti u Alef...
„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.
Odsanjah nastajanje različitih prošlosti i budućnosti, grananje u beskonačnost
i zgušnjavajnje u točku Alef. Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje i artificijelnost fikcije i stvarnosti.
Vrijeme, zanesenjak nečujnih koraka, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu.
Nevidljivo znamenje beskraja, promjenjivost ubrizgana u tišinu,
vidljiva na licima i obličju krajolika, u dozrijevanju tjelesnosti,
u igri nemirima.
U tvojim očima san bez znakovlja prolaznosti,
na usnama ćutim geometriju nektara,
na koži arhitekturu zagrljaja,
njenu nerazrušivost,
misteriju krhkih bedema.
ti i ja u metafori snovitog beskraja, u nestajućoj i nastajućoj zbilji,
umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, kao dupla bića, služimo bogove,
raspuknućem tragamo za drugim dijelom sebe, lutamo svjetovima,
na Siriusu otkrivamo tajne sudbinski puteva, pred Apolonovim hramom
slušamo Pitagorinu misao...
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.
zgusnuti u Alefu uvečani do ovozemaljskog obličja,
do nemjerljivosti mjere našeg vremena spoznajemo...
to smo uvijek bili mi.
Budim se iz sna, ćutim i život je san, lijepi san.
U ekliptici sunca istina, Cantorov neodosanjani san,
početak bez kraja, znak beskonačnosti u konačnosti trajanja,
ljepota u trenutku ushita.
Svijest u porama vječnosti, Alef… prvo slovo Kabale i porod Adama.
Ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu prostora, u zrcalu vremena, u sumi povijesnih metafora.
U poeziji vjetra šapat vremena, na pjesku suza umrle školjke.
Umire samo što je lijepo, rađajući se ljepše.
Iz sutonske omaglice izranja Venera, umire dan, rađa se noć,
na obodu lazura urušavanje sunčane svjetlosti,
ostaje uspomena.
U Alefu početak bez kraja...
Dijana Jelčić
|
