dinajina sjećanja

nedjelja, 28.02.2021.

Poezija poetskih uspomena..



Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.

A.B.Šimić






Poetska istina pjesnika o pjesnicima,
izazov ritmu srca, zov osjećajima,
poziv traganju skrivenim ljepotama,
lutanju poezijom uspomena..





U uspomenama trag iskona,
sjaj secesijkog kristala.





Zvijezde tihuju našu nedjeljivost od kozmosa,
pjesnici stihovima otkrivaju tajne Svemira,
moć čarolija u kičastim svjetiljkama,
miris vremena u starim zdjelama,

Kako izreći, kako opisati, kako označiti vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti na početak, u tišinu iskona.

Osluškujem titraje klasja, šum valova,
tišinu močvare, jecaj vjetra, govor rijeke,
romorom razotkriva tajne rodoslovlja.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati
za znacima.

Kada se srce, kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli,
pjesnici izmaštaju bdijenje
u snu.

Šapuću nepostojeće riječi,
riječi neprevodive,
riječi valova,
zova mora,
mirisa pinija,
i romora
poezije
drevnih
oceana.

Dijana Jelčić




- 15:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 27.02.2021.

Večera u dvoje...





Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje. Osjećam, nisam izgubila dan.
Zvjezdanim prahom okrunjeni, tajanstveni, Venera i Mjesec pozivaju na gozbu osjećaja.





Večera u dvoje... salata a la Nizza... mješavina zelenih i crvenih listova,
tunjevine i šunke, maslina i kapara... tvrdo kuhana jaja smo izostavili...
spremali smo zajedno to šarenilo na šarenom Bopla porculanu...
uz sjećanje na Provansu.
U ovo gluho doba noći, budna od ljepote,
prisjećam se lutanja bijelim poljima Grassa,
mirisa ruža i jasmina i okusa božanskog pića.

Mjesečev sjaj u njegovim očima,
Venerina kosa na dlanovima.
Osjetih nektar na usnama.

Dok tiho i elegantno, kao crna pantera, odlazi noć,
osluškujem tihi romor jutrenja.

Svjetlost bojom vjenčanice
grli mladi dan.

U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja,
svitanje odvaja zvuke prošlosti od žamora trenutka,
ostavlja tragove snova u očima.





Još snena gledam kako nestaje tmina.
U svjetlu svitanja stručak šafrana i buketić visibaba.

U srcu proljeće…

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2021.

Davni nemiri...






Tek kada uronimo u tajnovite puteve nutrine spoznamo razloge isplakanih suza, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe i oprostimo ih sebi tada znamo cijeniti molbe i molitve drugih. Tada više ne živimo u pustinji osjećaja, nego u zelenoj oazi, u osunčanom gradu, na Elizejskoj poljani punoj cvjetova ljubavi. Ova sladunjava metafora sretne zbilje me vraća u vrijeme koje nazivam olujom ruža. Prepuštam se lepetu leptira sjećanja. Bila sam putnik kroz vrijeme, pustolov pred vratima sna, tragač za srećom koju sam iz neznanja naslućivala izvan sebe.
Ona malena iskrica koja postoji u svakom čovjeku, Božja iskra ljubavi, mi je bila zvijezda vodilja kroz neprohodne šume strahova. Ona me je izvodila iz prašuma tajanstvenih zvukova besanih noći, uzdizala u bespuća sanjanih daljina, u carstvo nečeg bezimenog. Osjećala sam da to bezimeno u meni raste, željela sam krstiti to osjećanje, posvetiti ga, osmisliti. Pisala sam pjesme slijevajući bezimenost u izričaj.






Ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
neznaš s kojeg prozora
pozdravljam rađanje zvijezde,
moj put k tebi.

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu,
na srebrnom sagz mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.





Tiho i elegantno kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba
nad mojim prozorom.
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću.

Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim nedavnih dodira…
Vani se netko smije grohotmo i zlobno,
željena tišina puca, razbija toplinu,
mrvi vjerovanja,
a na dlanovima spava ljubav,
sretna u svom postojanju…

Ako si našao tišinu zrelosti,
ako si posadio čemprese
u dolini naših nemira
i krenuo meni nepoznatom stazom
neke nove sreće, tvoje sreće,
tvoja sreće će biti obala mojih snova,
a moja ljubav sunce nad čempresima
i toplina uspomenama…

Ako si drugačiji od mene
nemoj se okretati
ruke su mi još ispružene,
mogla bih biti kočnica
tvojim željama…

Ostavi me u dolini naših nemira
uspomene su lijepe…

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



- 07:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.02.2021.

Bila je to noć...





Dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir prepun nježnosti… tišina prepuna disanja… na laticma se zrcalila rosa… bijela ptica je kružila nad nama… hram ljubavi se ukazao na horizontu… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…






Ti unosiš mir u kaotičnost mojih misli,
izvlačiš me iz utrobe svemira i ne lomeći mi krila
vraćaš na zemlju.
Osmijehom mi daruješ sliku idealne stvarnosti,
pronalaziš slabe točke u mojim principima,
nježnim izričajem me prisiljavaš na odustajanje.

Zavoljela sam naša misaona sučeljavanja,
hrane prohladne večeri toplinom međuriječja,
neopisivošću osjećanja.
Divim se arhitekturi tvojih argumenata,
snazi tvog izričaja.
Slušam i učim govorništvo,
tvoje razlaganje činjenica,
tvoju mirnu srčanost.

Tragovi prošle noći ostaviše trag
u mojim osjećanjima.

Prostor je prepun neizrečenih riječi,
blješte kao zvijezde na nutarnjem nebu,
kao naslućujuće ideje u mreži pamćenja,
kao iskričava svjetlost na lazuri sjećanja.

Ljubav se širila baršunastim svodovljem,
bila svjedokinja misaonom mahnitanju.

Volim noći prepune priča ni o čemu,
kriju u sebi bitak našeg zajedništva,
postaju putokaz mene k tebi i tebe k meni…
susrećemo se na rondou suprotnosti,
u noćnom equinociju,
u prelamanju dana u dan,
na anđeoskim stazama,
u krvotoku zanosa.

Na usnama lepršaju riječi,
neizgovorene,
utkane u sjaj sunca,
u snovitost vremena.

Svitanja su lijepa,
anđeoski tiha,
životno glasna,
naša.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 24.02.2021.

Čuđenje i znatiželja...






Čuđenje i znatiželja… titrav nespokoj u kojem pronalazim mir… volim postavljati pitanja sebi i drugima… iako mnoge riječi koje izgovaram nemoju određeno značenje volim se igrati riječima… iako su neka osjećanja neopisiva i neizgovoriva volim se čuditi toj bezimenoj bujici nutrine… često pokušavam prevrednovati ustaljene vrijednosti… važem težinu misli… mjerim kakvoću sanja… određujem količinu osjećaja… kakvoća je vrijednija iako je njena vrijednost često nemjerljiva, a količina se pretače u znakove putanje među polovima nutarnjeg neba… među sazviježđima se vrtlože sjećanja… uspoređujem njihova značenja… neka odbacujem… neproduktivna su… kovitlaju minus i minus i rastaču se u sjene koje nestaju dotaknute svjetlosnim zrakama… volim ovojnice koje svjedoče snagu magneta… iskre energiju… sjedinju minus i plus u protočnost valova i čestica nutrine… čudim se toj ljepoti koja šalje misli u nedohvatne daljine i vraća mi predivne slike nepoznatih krajolika… nedotaknutih istina… kada zaronim u podmorje dodirujem santu leda… otapam zatomljena osjećanja… dozvoljavam im da me vrate u dane tugovanja i duševne boli… pristajem na raspadanje čestica postojanja… na nestajanje u znatiželji i čuđenju …





U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o djelovanju mozga izaziva čuđenje i potiče me na razumjevanje te izjave.





Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi osjećamo kada milujemo dragu osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.

Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog neke nove sklopke nastale okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih osjećaja
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.

ne volim suhoparnosti i jednoumlja… u njima nema čuđenja i znatiželje...isprazno nabrajanje osjećanja bez pokrića… bez vatre početka… bez kronologije porijekla… bez išta u postojanju ništa… horror vacui… zamrznuta uvijek ponavljajuća praznina… volim čuđenje i znatiželju, taj titrav nespokoj u kojem pronalazim mir…

Izazvana čuđenjem i znatiželjom najveća revolucija dvadeset i prvog stoljeća će se događati u ljudskoj glavi... rekli su znalci.

Dijana Jelčić



- 08:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2021.

Jabuka je ostala na ormaru...





Bili smo putnici vremenom, plovili svijetom izmišljenim samo za nas.
Usidrili se iza zrcala stvarnosti, u beskraju odsanjanih slika, razgovarali o čaroliji poetskih opsjenara,
o prvom grijehu i njegovom uzročniku.

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce tamo gore je beskraj i san...

Želim da znaš. Prije tebe je u mom životu bilo drugih žena, lijepih žena.

Znam, čekala sam naš susret u zavjetrini sna.

Vjerovao sam, nalazim se u ovozemaljskom raju, a onda se
jabuka otkotrljala s ormara na pod... rekao sam,
spakuj svoje stvari i idi... zaplakala je
ustao sam, podigao prašnjavu jabuku i položio na stol.
Prišla je stolu uzela jabuku, obrisala je i plakala.
Ostavi tu jabuku i idi... bojim se prvog grijeha...
krenula je k vratima... zavapio sam... ostani,
ali i ona se bojala, otišla je.

Jabuku nisi zagrizao, sačuvali ste raj.

Nije bila jabuka razdora, tek kasnije sam shvatio, nije bila ni ljubav.
U mekoći tvojih usana osjetih nastajanje nove stvarnosti.





Zbog naših davnih istina odgonetnuh u sebi tajnu. Bila je spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života...

Pjesmom nepoznatog autora si kazivao san.

Ti ružo brojanice,
ti kćeri perivoja,
divlja jabuko rascvjetana,
iz vilinske šume iznjedrena.

Stih je zamirisao ružinim uljem i jabukom na ormaru.
Ostavio trag u fjordovima hladnih mora, titraje riffova u beskraju svemira,
iskri u kristalnoj piramidi vječnosti, ugnjezdio u krošnji drva spoznaje
oko kojeg se ovijam kao lovor u rana svitanja.

Život je kao crno vino… čuvano u evanđeoskim mješinama… pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja… Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih… mi djeca … mi ispisujemo elegiju tugama… poeziju suza… sonete snova i balade ljubavi…

Jabuka je ostala na ormaru.

Dijana Jelčić


- 08:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2021.

Svjetlost u tmini...






Predugo traje ovo vrijeme nedogadjanja, vrijeme bez pomaka, bez svjetlosti na kraju tunela. Začahurena u kukuljici čekanja pokušavam osmisliti dane. Lutam uspomenama, čitam davno napisano, prisjećam se...





Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj nutarnjeg sunca.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.

Bijah inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje, a onda oćutih moć nutarnje svjetlosti...





napisah pjesmu lux in tenebris…

Uzburkalo se vrijeme,
sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu,
slijevanje epoha u mladi dan.

Budim se,
čujem riječi izgovorene na početku priče,
sunčana zraka uranja u prostor,
zaobljuje ga u sklad vremena,
u dimenziju trajanja.

Ne, ovo nije san, nisu ni sjećanja,
kotrlja se iskričava zbilja,
plamti vrijeme,
sunce u tvojim očima.

Oči vide ono što im svjetlost razotkriva,
a ona očima ostaje nevidljiva,
skriva tajnu svog izvora.
Opčinjena ljepotom pogleda
imah osjećaj odključavanja
vrata svjetlosti.





Nad pejsažam zbilje tajanstveni muk vremena, šutnjom pokušah razotkriti tajnu izvora...





Nad bezdanom tmine lux in tenebris,
boja tišine, govor svjetlosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.





Darovao si mi buket bijelih ruža,
osjetih bujanje prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i boje tišine.


Dijana Jelčić...



- 09:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2021.

Zaboravih zaustaviti snove...







Bili smo u gradu nepostojećem na ovozemaljskim stazama… dotaknuli nebeski kalendar i osjetili vrijeme… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… krenuli kroz maglovite velove ne znanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… umirali smo i rađali se…

Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu.
Sa tvojih usana su dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna.
A onda se u nama, uskovitlala bura strahova.
Siluete bezličnih vizija su se fibonaccievim slijedom uvlačile u svijest.
Bojim se ovih sjena, rekoh.
Ne boj se, kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena.
Ja sam sjena od onoga što bijah i od onoga što ću biti,
sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti... šaputao si Matoševu misao.

U srcu titraj žudnje za širinom beskraja, poezija ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka, ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.





U ružičnjaku sna umire jadikovka, nestaje trnje iz tkiva trajanja.
Lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja.
Ćutim poljubac, na usnama hostija, sveto tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz srca vremena.
U srebru tvoje kose zrno prastarog pepela.
K nebu poletjela ptica vatrenih boja,
slijedih njen let u svim utjelovljenjima.

Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje.
Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja, zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Na žrtveniku jutrenja sunce gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove na humcima zimskih tugovanja,
u ovoj inkarnaciji ljubav.




Jutros sam među suzama boginje svitanja pronašla ljubičastu ružu. .

Zaboravih zaustaviti snove.

Dijana Jelčić



- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2021.

Kroz krugove...







Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam… Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima… I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…

Đorđe Balašević






Spojeni nitima zlaćanih spirala postajemo beztjelesni,
oslobodjeni okova materije slijedimo zakon zlatnog reza
i lebdimo kroz krugove ka Danteovom raju.
U sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje.
Nebeski ocean romori poeziju sna,
valovi šume pjesmom Muza
nestaju okovi konačnosti,
ćutimo apolonsko-dionizijsku
opijenost postojanja.
Ples anđela, krugovi zlatnih niti,
Orionovo zvježđe,
Jakovljeve ljestve ka krošnji rascvjetanog vremena.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."





Jutrenjem u srcu postajemo svjetlost,
prelazimo granice smrtnicima zabranjenog svijeta.
Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena,
metafora raja, postojanje u snu,
oslobađanje od prvog grijeha,
od osjećaja sumnji i straha.

Ljubav nas je uzdigla u carstvo bezgriješnih duša,
u svijet vječnog svjetla, u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.

Dijana Jelčić




slike... ilustracije Danteove Božanske komedije... Sandro Botticelli

- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 19.02.2021.

Nema je, ne postoji...






Dogodilo se u prosincu 2008.
Bila je to noć tugovanja. U meni je bjesnila oluja strahova.
Promatrala sam nebo i tražila put ka bijelim dvorima u kojima je čovjek mog života bolovao.
Mladi je mjesec krenuo na svoju noćnu pustolovinu beskrajem,
a Venera je u jednom trenu obasjala tamnu stranu mjeseca i otkrila njegovu tajnovitu igru sa suncem.
Pred mojim očima se prosula, rijetko viđena, pepeljasta svijetlost.

Pater eius est sol, mater eius est luna, prvi je zapis na Tabuli smaragdini.
Sol i Luna su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetlosti i topline.
Mjesec i Sunce u vječnoj igri dana i noći.
Venera razotkriva zabludu,
Mlađak je iluzija, punina je uvijek tu...

Iz pepeljastog svijetla izranja istina,
nema je, ne postoji tamna strana mjeseca.

Ti si Sunce... Mjesec se kupa u tvojim očima.

Postajem mekana trava, volim tragove tvojih koraka,
žedna pijem suze neba i ne dam životu
da ugasi tebe, veliko Sunce,
i mene podanicu Mjeseca.

Budimo ljubav.

Od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim,
sve što je naše,
za tebe i za sebe
u sebi
razotkrivam.

U pepeljastom svijetlu
Venerin trag odaje
varku neba,
osjećam,
tmina je
prevara
svijesti.

Sunce je uvijek tu…

Dobro je... tu si... usrećuješ...

hvala ti...

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2021.

Neopisivost bliskosti...








Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.
Razgovaramo pogledima, čujemo nepostojeće riječi, naslućujemo nerazotkrivenu istinu prapočetka. U tvojim očima iskra neviđenih krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu.

Zaustavljamo se u odmaštanim mandračima. U proustvskim galijama pronalazimo neprocjenjivo blago bliskosti, neizgovorivost pripadanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja. Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj, ubrzava disanje. Pričinja mi se i planet se brže kreće. Uranjamo u nepostojeće sada, u nepojmljive sfere zbilje.

Nestvarno stvarna si, iza koprene trenutka vidim obrise tvoga osmijeha… narušavaš muk vremena.
Misao si, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma… zaobljujem trenutak.
Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam te uspomenom srca…
Živiš u višestrukosti razina...
Trajemo umnožavanjem fikcije i stvarnosti…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…
neopisiva je...
Sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda...

A kad pričamo ni o čemu značenja pretačemo u igru
opisujući zbilju.





U ljubičastom svitanju porinuće u istinu.





Na hridi tihuje Prometej nadanja,
svjedočanstvo neuzaludnosti žrtve vatronoše.

Odsanjala sam južno nebo, probudila se pod sjevernim. Utjelovljenje želje, biti i tu i tamo istovremeno.
Ne želi neostvarivo, živi trenutak, živi svjesno apsurdnost zbilje. Govoriš jednostavnim jezikom.
U snovima je sve drugačije, ljepše, bliskije. Protivim se tvojoj misaonosti.
Ne lutaj izvan postojanja, pred nama je dugačak put do kraja našeg vremena. Kažeš glasom mistika, pjesnika, vječnog dječaka očiju boje snova.
Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.





Na obroncima sutona kotrljajući kamen romori istinom,
more raste, osjećam neuzaludnost nadanja,
ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.
Iza otoka izranja sunce, oslijepljuje tminu,
porinućem u istinu more se vraća u dubine,
Ostvaruje se dimenzija zbilje..

U ljubičastom svitanju porinuće u istinu... neopisivost bliskosti se ogleda u dubini tvog pogleda...

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 17.02.2021.

In memoriam...





"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivao tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili."
Giordano Bruno, Herojski zanosi






Knjiga "Giordano Bruno ili Herojski zanosi", je godinama bila moj brevijar. Njegova vizija ljubavi je bila zvijezda vodilja prozno poetskim tekstovima Umijeće vremena.
Giordano Bruno je uzdizao čovjeka na pijedestal vremena... Bog je u nama, tvrdio je... Sjećam se njegovih riječi...

Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
svjetlosti.


Osjetih tog njegovog Boga u sebi, tu božansku iskru koju je on već onda osjećao...




Danilo je. Campo del Fiori se budio mirisima dolazećeg proljeća. Na Levantu se uzdizala zlatna hostija. Crkveni oci su objavljivali praskozorje smaknuća hereze. Sa krinkom na licu dželat je čekao znak da potpali brezovinu. Tišinu su trgali bubnjevi najavljujući dolazak porote. Masa je zaurlala pozdravljajući ubijanje ljubavi.

Heretik je doveden u okovima. Vezaše mu oči da ne gleda plamene jezike koji su gutali njegovo tijelo, ali ne i njegovu dušu.

17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je živ spaljen na lomači zajedno sa svojim knjigama.
Na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, na kojemu je Giordano bio spaljen, 1889. podignut je spomenik s natpisom

"Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on pokazuje svoje postojanje"






Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
putevi ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak, a spokojstvo beskraja se šulja ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titraj spomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
U brazdi sjećanja odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Bruje strune misaone gitare, glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.

U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježavali epohe prepoznah oči boje sna.
Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java.

Kroz zavjesu kiše nazirem kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma, u apoteozi ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp, u alegoriji sreće,
u onom zrnu srca u kojem titra božanska iskra.

Dijana Jelčić




- 08:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 16.02.2021.

U zvuku valova utjeha mora...






Izlijeva se uzročnost vremena,
slijed događanja, zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima.
U traganju za istinom početka.koračah oštricom zaborava,
između jučer i sutra, između nedosanjanih snova i praznine.
Još samo jedan korak do vječnosti.





Otrovana dahom samoće razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
pozvao me u igru sjećanjima.

Dan je zalazio za planinu, srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama nasmiješenog neba.

Vidjeh iluziju sebe na vratima srca, Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

Bruje strune misaone gitare,
glazba pristiže iz prohujalih ljeta, iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.
U brazdi sjećanja davni nemiri.





Zastadoh na hridi sudbine, veliko more zahukta sjećanjima,
a sunce prosu svoje dlanove i pomilova umorno srce.
U zvuku vjetra utjeha neba, u zvuku valova utjeha mora,
na žalu zagrljaj pijeska i pjene.

U bljesku jutrenja poljubac i šapat.

Neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pozlati kosu,
a san postane java.
Dođi u san, budi sjaj sunca, zvuk vala i utjeha mora.
Dođi u san i budi zvuk vjetra i utjeha neba.

Daruj mi je školjku, zvuk snovitih daljina...

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2021.

Obrana ljubavi...






15. veljače davne 399. godine prije Krista grčki filozof Sokrat osuđen je na smrt.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli.
Uzvikivao je.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vam nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene.

Događao se prvi antropološki zaokret. Znanost je spustio u srce grada, usmjerio ka čovjeku i utemeljio etiku dijaloga. Ironijom, ja znam da ništa neznam i majeutikom, rađanjem istine je učio ljude razmišljnju o sebi i životu, razlučivanju dobra i zla.

Bio je zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Osuda je glasila smrt. Ispio je kukutu, umro ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.

Jučer smo slavili dan svetoga Valentina, dan ljubavi. Zaboravimo u ovom trenu da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao tuđega demona koji se uvlači u ljudsku svijest, zaboravimo njegovu gozbu, ali sjetimo se Sokrata koji nam, služeći se mislima Diotime, svećenice ljubavi, govori o istini.

Eros po prirodi nije bog, ali niti smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin viška i izobilja Pora i oskudice Pepeje, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja. Tada ljubav uistinu postaje osjećaj kojem ostajemo vjerni i branimo ga.

"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji ostaju svjedok trenutka u kojem su izgovoreni." kaže Sokrat u svom govoru.





Ljubav u suzvučjima bijesa i plača traži riječi.
U izvanjezičnom prostoru, u vrisku tlapnje činjenice bez pokrića.
Jednočlana porota odlučuje.
Punoća praznine guši uzdahe, zrak je nerazumljiv.
Uzaludno je poricanje grijeha, uzaludno je opijelo nečemu čega nema.
Tišina, jedina obrana, šutnja braniteljica.
Neizgovorene riječi, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće.
Muk, prizor stare priče i bljesak uspomene.
Dvoboj bezdana i srca i pogled u kojem vjekuje istina.
Vjerovali smo, obranili smo je.


Dijana Jelčić, Apologija ljubavi, zbornik, tebi za Valentinovo, 2014


Ljubav pripitomljava strasti, sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je kolijevka muza, kaos vremena i ljepota sna.

Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2021.

Bijela Luna nad prozorom...






Jutros među suzama boginje svitanja osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.
Darovali su mi ime i boginju.
Bijela Luna na prozoru utjelovljuje vrijeme traganja za izvorom ljepote,
a boginja lova i mjeseca darova tebi, nestvarno stvarnom,
bdijenje nad njenim lovištima...

Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si poeta moje snovitosti, u zbilji potapan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja, oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra, Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka sa dalekih obala oceana sna.
Spuštao se na hrid, darovao mi suze umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena, urlao u krošnji spoznaje.
Bio si rapsod na stazama noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje uzaludnih nadanja, utjelovljenje voljenja.

U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji oćutih ljepotu bezimenih godina, nisam ih brojala.
Nije bilo važno, osjećala sam, sudionici smo iste imaginarije, vrijeme nije radilo protiv nas.
Vidjeh na stijeni uklesan žig strpljenja, znamen neprolaznosti, otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno u nestvarno stvarnoj zbilji.

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću tražimo središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.

Pod ponoćnim suncem moć ljubavnog čina, vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju, ostaje nestvarna vizija ljubavi.
Sluhom uranjam u bitak vremena, opijaju me osjećaji.
Kradljivac sam datosti, otkidam djeliće pamćenja.

Odiljali smo u paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u strukturi kaosa odsanjali zbilju.

Osjećam nježnost povratka
u budnost.

Bijela Luna nad prozorom bojom tišine kiti mladi dan...

Dijana Jelčić



- 11:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2021.

Dan pred Valentinovo...






Trideset i pet godina dijelim život s umjetnikom...Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i životnih istina.
U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi.
U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.
Naučih kako cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.
Postadoh suigrač u njegovoj poetskoj uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti.





U njegovom pogledu se ogleda mladi dan… potopljena ljepota profanog vremena… snovitost svetosti s izvorišta ljepote…
Kada stavi svoj dlan na moje čelo uzburka se stanićje u misaonom režnju, zatitraju neuroni i kao leptiri oplođuju osjećajno cvijeće. U sjećanju zaiskre zrna pijeska, mekana postelja našeg naglog ljeta...

Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka.





Na početku naše priče, u vremenu dolazaka i odlazaka, susreta i rastanaka pitah sebe i tebe pišući ti pisma...






Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta?
Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu...

iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja




Osjećam moć kojom nas oplemenjuje sudbina… ispisuje sinopsis života bez didasktalija… sretna naslućujem pomak vremena, nagnuće u trenutak otpuštanja iluzija i pronalaženja uzročnika uskrsnuća u zbilji… odsjaj zlatne zavojnice premostivosti između simetrije i asimetrije u savršenstvo stolovanja u hramu ljubavi… titrajuće strune se sjedinjuju u put između tebe i mene… u stazu kojom zagrljeni koračamo… tišina nas oplemenjuje nečujnim zvukovima sonate od snova… uzvišenost ljubavi izranja iz pjeska i pjene i očarava nas svojim moćima… predajemo se njenoj nesvrsishodnosti i živimo njenu tankoćutnost…

ne, ne mjerim duljinu svjetlosnih valova koji se prelamaju u prizmi svjesnosti… ćutim njihovu snagu i vrtloženje fotona u spektru dugina sjaja… spoznajem… ljubav je nutarnja svjetlost… a ona
nije ni val, ni ćestica…
U pukotini srca titra tvoja tišina, sjedinjuje se s mojom.

Volim naša tihovanja u kojima se rađa nadahnuće. Gledaš me očima boje snova, cijepiš me dobrotom, daruješ mi svetost mladog dana. I dok nad gradom putuju oblaci ja putujem u krajnosti nebeskih sfera, čujem nečujnu simfoniju svemira, razumijem govor munja i gromova, šum vjetra, romor žrvnja vremena, tihovanje duše kamena i neprolaznost ljubavi.

U tom nježnom zatočeništvu ćutim slobodu.

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2021.

Ljubav u bisagama...






Jutros je zatitrala čarolija zimskog neba nad našim prozorom... vjetar je rastrgao oblake, sunce je izronilo iz sivila noći... prkosi hladnoći... sjetih se jedne davne zime i teksta iz arhive...





Daleka i sama.

Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.

I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.

Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!

Cordoba,
Daleka i sama.

Federico Garcija Lorca






Bio je divan sunčan, jesenji dan. Opraštali smo se u predvorju odjela za rak. Šutjeli smo. Dijagnoza je zaledila kapljice krvi. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine, ubitačne tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu.
Lorcina pjesma je bilo zadnje što je zapisao.

Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je njegov šapat cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote.
Sanjala sam maslinke u bisagama konjanika na cesti ka Cordobi. polja Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora.

Bila je to najdulja zima u mom životu...

Proljeće je stiglo, laste su se vratile u gnjezda koja su zimus bila tužno prazna. U dubini duše umjesto maslinki naslutih ljubav skrivenu u bisagama, na kobili crnoj vidjeh njega kako s osmijehom na licu ulazi u Cordobu.

Trinaest godina kasnije osjećam, sudbina nam je sklona. Ti se smiješiš još uvijek. Osmijeh je zarazan, ćutim nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve.

Dijana Jelčić





- 08:18 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.02.2021.

Dokazivost istine...






Iza mostovia pod kojima se budim carstvo skrivene stvarnosti. Tu vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Njen pad iz vječnosti, trag vidljive svjetllosti stvori ovaj svijet i nas u njemu.
U jednom gnostičkom trenutku sudbine, stigavši u svijet svjetlosti, hram u kojem tek bogovi žive, susretoh početak prolaznosti, antologiju postojanja, ritam smjene trenutaka, načelo vremena i ljubavi.





U svetištu iskri sklad, glazba istine ispunja prostor. Orgulje titraju san,
na žrtveniku vječna vatra, u krstionici blagoslov, na čelu poezija kapi.

Sjećam li se trenutka uvođenja u svijet rođenih?
Na rukama majke spokoj anđeoske zbilje.
Boginjino bdijenje nad kaležom krštenja,
ulazak u carstvo sunčeva sjaja i mjesečevih mjena,
na početak ljepote.

Venera objavljuje noć snoviđenja,
Danica me budi.

Privid prvog zagrljaja, svodovlje vječnosti i zvjezdani prah,
premosnica među srcima. Svjetlost uramljuje prostor.
Svitanjem uma titra stara pjesma…





“Možda je zapisano u zvjezdama
ili sam prvim plačem izgovorila tvoje ime…
ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu darova strijelice
za naša srca je odabrala
neuništivu.”





Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlost nad svjetlima. Tamo je početak, tamo će me dotaknuti sjeme djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta.
Sofija svjetlošću čvrstoj materiji udahnu dušu. Darova nam misaonost, valovima misli šetamo eonima, lutamo arhitekturom nekadašnjeg kaosa, osjećamo titraje pratkiva, ispreplićemo s quarkom i kvazarima, zaobilazimo crne rupe, uspinjemo Danetovim krugovima i vraćamo u praskozorja.

Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv tisućljećima gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.

Dokazivost istine se sanja...

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2021.

Uspomene...







Kultura snova i sva naša Valentinova...
Događaju se susreti u zavjetrini zbilje, u tišini snovitosti, događaju se čuda u predklijetki Valentinova. Prisjećam se prohujalih susreta.
Ljubav oživi svoje poslanje, održi svoje neizgovoreno obećanje. Nečujno uroni među polarnice, sjedini suprotnosti i na obzoru svijesti zasja ljepota njenog vjekovanja u tajnovitom kodu našeg genoma.






Trenutak spoznaje, možda strah, bježim iz zbilje, od svrhovitosti,
iz svijeta citata bez pokrića.
Venera je uronila u moje zviježđe, u zviježđe Libre, ljubav je
prevagnula.

Na kraju tunela svjetlost, izronio si iz Alefa, iz utrobe vječnosti,
smanjio rastojanje, razmaknuo oblake, osmislio plave daljine.
Duša je udahnula plamen, izronila iz sumraka,
zatitrao je suton.
U krošnji žalosne vrbe su usnule sretne ptice.

Oplemenio si vrijeme, lazur slijevao u san
skupljao zvjezdani prah, kitio mi kosu.
Venera se smiješila.

Ruke sijača zvijezda prebiru po nebeskoj harfi
tiho, tiho da nam ne ukradu san,
da zvuke zaostale tuge zamijeni cvrkut ptica,
da osjetimo miris probuđenog cvijeća,
da umjesto usnulih trava mimoze
budu tepih sa kojeg ćemo
pozdravljati Danicu...
Dok bijela svjetlost skida noći
odoru od lazura čujem
zov svitanja.

Bogatiji snom zavolite dan u kojem se budite
zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše.

Dijana Jelčić ...



- 07:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 09.02.2021.

Zgusnuti u Alef...






„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“

Jorge Luis Borges.






Odsanjah nastajanje različitih prošlosti i budućnosti, grananje u beskonačnost
i zgušnjavajnje u točku Alef. Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

Vrijeme, zanesenjak nečujnih koraka, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu.
Nevidljivo znamenje beskraja, promjenjivost ubrizgana u tišinu,
vidljiva na licima i obličju krajolika, u dozrijevanju tjelesnosti,
u igri nemirima.
U tvojim očima san bez znakovlja prolaznosti,
na usnama ćutim geometriju nektara,
na koži arhitekturu zagrljaja,
njenu nerazrušivost,
misteriju krhkih bedema.

ti i ja u metafori snovitog beskraja, u nestajućoj i nastajućoj zbilji,
umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, kao dupla bića, služimo bogove,
raspuknućem tragamo za drugim dijelom sebe, lutamo svjetovima,
na Siriusu otkrivamo tajne sudbinski puteva, pred Apolonovim hramom
slušamo Pitagorinu misao...






Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.






zgusnuti u Alefu uvečani do ovozemaljskog obličja,
do nemjerljivosti mjere našeg vremena spoznajemo...
to smo uvijek bili mi.

Budim se iz sna, ćutim i život je san, lijepi san.

U ekliptici sunca istina, Cantorov neodosanjani san,
početak bez kraja, znak beskonačnosti u konačnosti trajanja,
ljepota u trenutku ushita.

Svijest u porama vječnosti, Alef… prvo slovo Kabale i porod Adama.

Ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu prostora, u zrcalu vremena, u sumi povijesnih metafora.
U poeziji vjetra šapat vremena, na pjesku suza umrle školjke.
Umire samo što je lijepo, rađajući se ljepše.
Iz sutonske omaglice izranja Venera, umire dan, rađa se noć,
na obodu lazura urušavanje sunčane svjetlosti,
ostaje uspomena.

U Alefu početak bez kraja...

Dijana Jelčić



- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.02.2021.

Moj prvi sat...







Buket godina čini svoje. Kao poezija ruža titraju sjećanja na djetinjstvo... Izranjaju slike spremljene u galeriji pamćenja...

Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam
uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole,
u njihovim rukama darovi... knjige...
Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Junaci Pavlove ulice, Družba Pere kvržice, Kula gromovnica, Bakica, Robinson, Heidi, Kroz pijesak i prašumu, Šeheradine priče, Grof Montekristo...





i Mama, volim te... meni najdraža knjiga djetinjstva...





Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci buket ruža i mala kutijica...
Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat...

Sjećam dedinih riječi... neka ti životna staza ne bude trnovita. neka tobudu ružine ltice... a ura neka bude mjerilo vremena, njegovu moć osjećaj srcem...

ta mala urica više ne otkucava vrijeme... ipak je još uvijek čuvam...

Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim mu korake.

Osjećam njegov ritam,
načelo trajanja,
dimenziju postojeću
samo na koordinatama srca. .

U njoj postojim,
mjenjam se,
sjećam...

ushita dolazećeg, bljeska lijepe slutnje, uskovitlanog htijenja,
bezimene iskra i susreta samotnih tragača.

Kičastim kolažima pokušavam utjeloviti dedinu želju... ostvarila se...

Razbuktalo se nebo,
pepeo izrodi pticu i navalu tišine,
zgusnuće dva srca u jedno
i priču o tebi i meni.

Dijana Jelčić



- 08:48 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.02.2021.

Ures vječnosti...






Otvorili smo okna sreće, dotaknuli vrh svijeta, zaustavili umiranje zvijezda, pokrenuli vrtloženje žudnji, ubrzali okretaje sunca i razgranali staze mjesečeva sjaja, izgradili zrcala između paralenih svemira, bezgraničje između umiranja i rađanja. Iza nas je ostalo vrijeme sliveno u vitražima uspomena, u zbilji bijelu svjetlost kroz kristale svjesti prelamamo u Tiffanijevu viziju, u univerzum boja i kroz okna sreće svijet promatramo u odori ljepote.





Osjećam li ja tvoje ili svoje usne u poljupcu?
Ćutim li tvoje dlanove ili tek uzbuđenost srca, titraje tkanja vječnosti u kojoj sam te srela i zavoljala?
Volim li sebe ili tebe, volim li tebe u tebi, voliš li ti mene u meni?
Jesmo li se sretali na pašnjacima nebeske prerije, na Elizejskom poljianama bezvremena, na vodopadima vječnosti, u fontanama svjetlosti?

Zašto mi glavom prolaze ludorije utkane u misaone slike?

Susretali smo se da bi ljubav održala obećanje darovano nam na početku priče. Bili smo sudionici vjenčanja Sola i Lune, gosti na gozbi bogova, uglednici na obznani vremena, graditelji na proglašenju prostora, titrajuće strune u nastajanju četvrte dimenzije postojanja.





Utjelovili smo davne utopije. U gradu sanjajući knjiga čujem misli, smijeh, pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčela nad limunovim cvijetom. Grad sanjajućih knjiga se širi preko sedam zlatnih brežuljaka. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže, u ekliptiku sunca. Opojan miris limunova se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija. Sjaji Campanellin civitas solis na obroncima snova, a ljubav kao vrhovna svećenica ispisuje rune sudbine kao ures vječnosti.

Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče.





Čitam knjigu Briana Greenea... Skrivena stvarnost... pričinja mi se u titrajima superstruna čujem zvuke nebeskih sfera, slušam Pitagorin glas i vjerujem u povratak na ona mjesta na kojima smo bili. Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta, vidim nas u ljubičastom snu Platonove Atlantide.

Svetost ljudskosti nije umirala smrću konaćnosti, ona je utkana u metafiziku vječnosti.

Čujem molitvu na žrtveniku trenutka, poslanje Bogočovjeka nas poziva u korizmu, na Golgotu da tamo osjetimo snagu oprosta i ushićenje ljubavi.

Sanjam vrijeme prvih susreta i krhotine čaša iz kojih nezasitni i žedni ispijasmo ljubav. I nije nam bilo dosta, bili smo pohlepni u svojoj gladi za ljepotom. U zaostalim kapima crnog vina su ostala sjećanja na hladnoću koju smo ubijali poljupcima, na promrzle dlanove sa kojih smo otkidali komadiće sudbine i slagali kolaž uresa vječnosti...

Isplatilo se.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 06.02.2021.

Tražeći izvorište sreće i ljubavi u sebi...







Mješaju se legende i mitovi, mješaju se knjige i poezija.

Kaos u spoznaji?
Tog kaosa se ne treba bojati, takav kaos je kreativan, poziva na čuđenje i znatiželju. Sjećam se vremena djetinje znatiželje, vremena u kojem sam na drvenom konju odlazila na putovanje svijetovima bez tuge, nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala vraćanjem u akorde mjesečevih mijena, u zrcaljenje zvjezdane prašine u oceanu snova nad kojim su zadnje zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonule mirne u sigurnost postojanja.

Sjećam se mladosti, onog začudnog vremena kada smo se sunovratili u ideale o umijeću življenja. Pitali smo se... Podliježe li nešto u životu slučajnosti?

Postoji li slučaj koji mijenja srž sudbine utkane u dupli helix našega rođenja?

Neki tvrde da ništa, baš ništa na ovome svijetu ne podliježe slučajnosti. Promatram krhotine jutros razbijene šalice za kavu. Godinama sam uživala u mirisu prve kave koji se širio iz porculanskog sjaja prohujalog vremena. Pospremam sadržaje davno zatvorenih ladica. Tu i tamo naletim na gorku pilulu davnog prijekora, na sliku tugaljivih sukoba, na prah nekog drevnog neuspjeha pometenog pod tepih vremena.

I tako, dok premećem sadržaje svojih mislenih ladica, praznim ih i punim nečim novim, pred nutarnjim očima zaiskri slika davno pročitane knjige. Dobar dan tugo...





Danas, udaljena od razdoblja raskošnog cvjetanja mladoludosti, mogu razumjeti Raymonda, životu predanog čovjeka koji slobodu shvaća kao bezograničje i ljubi kad voli a ne kad mu drugi kažu kako je vrijeme za to. Mogu osjetiti i srž bića mondene Anne, pomalo istrošene trajanjem u nepostojanju u kojem je njezina mirnoća uznemiravala protivnice, a nije znala kako u sebi oćutiti izvorište sreće.

Tek danas mogu shvatiti osvetnički pohod razmažene mladoljetnice Cecile, mogu razumjeti njene djetinje godine provedene pod staklenim zvonom samostana koje uzrokuju silno komešanje nutrine i ljupku hladnoću vanjštine kad se nepoželjna protivnica usudi taknuti u osnovne postavke njezina života, u oca, u lakoću postojanja i životni nemar. Mogu se poistovjetiti s njezinom šekspirijanski dotjeranom spletkom pri kojoj ona, mlada, neiskusna i posve nelicemjerno naivna u svojoj zločestoći, ne zna da u bitci za željeni komadićak sreće gotovo uvijek u paketu dobijemo i ponešto neželjeno. Cecile gubi punoću i sjaj prve ljubavi. Posve nehotično, zbog neznanja kako zahuktalu igru ne može zaustavit dobiva životni privjesak koji će tek njezina smrt jednoga dana skinuti s njezine životne kolajne krivnju zbog tuđe smrti.

Napravimo li bilancu prohujalog vremena, gledajući vlastitu ocvalost u ogledalu trebali bi se zapitati o svojim krivnjama učinjenim za života, u vremenu u kojem je ljubav bila maglovit pojam prepun tjelesnosti i igra čije je trajanje izgledalo posve benigno i nezaustavljivo moćno.

Zar je važno biti pobjednikom? Ni Cecile to nije bila.
Čitajući tu antiljubavnu pisaniju osjećamo i sebe gubitnika u pohodu za srećom u nedohvatnim daljinama univerzuma.

Da ne bi svoje lutanje prohujalim vremenom završili riječima "Dobar dan, tugo", ne optužujmo druge, ne okrivljujmo one koji se ne mogu i ne moraju braniti, živimo ovaj život tražeći izvorište sreće i ljubavi u sebi.

Dijana Jelčić



- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 05.02.2021.

Pod stijegom slobode...






Na Gundulićevoj pjaci golubovi slijeću na obrazinu trenutka,
donose obličje daljine, viziju slobode, kap života na dlanu vječnosti.
Iluzija srca vremena ukročena u trenutku, moć spoznaje u bezkonačnosti molitve,
u rascjetanom ružičnjaku, u svitanju rajskog perivoja ptice umiru pjevajući.





Umiranje je seoba ptica, metafora odlaska i povratka na obronke praskozorja,
mjenjanje boravišta, put između istoka i zapada,
Venerino bdijenje i smjena straže na kapijama postanka…







Iz nepobitnosti trajanja ka neumitnom kraju kradem trenutke ljepote. Slažem nisku sretnih trenutaka. Iza misli se ogleda kolaž prohujalog vremena. Ozrcaljen na zidu virtualnog svijeta slijeva sjećanje u srce svemira.

Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida…lutali smo trgovima knjiga, cvijeća, ptica, bili čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće?
Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili poeziju suza?
Njom smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

U misaonom režnju kovitlac neurona.





Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sm domislio
i što ima mali mrak takvog nastanka...
Dospjele u moju glavu , one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć....kaže Danijel Dragojević


Osjetih snagu i ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, ljekovitu nemoć, vidjeh kako se riječi preobražavaju u ptice. osjetih slobodu i moć bezuvjetne ljubavi. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, misao odvojiti od tijela i pustiti je da sama luta rečenicama ispisanim u pledoajeu emotivnom umu. Smišljam riječ kojom bih premostila jaz između srca i uma.

Misao se razbija u stanićje osjećanja. Iz prividnog mira izvire nemir, ritam sintaksi kojima pokušavam osmisliti krajolik pamćenja. U panorami misaonosti sjaji osjećajno trojstvo, samorazumjevanje, samoosjećajnost i samoodgovornost..
Njihova snaga je premosnica nad bezdanom vremena, most među trenucima, poveznica svijetova snovitosti i zbilje.

Pod stijegom slobode ljubav...

Dijana Jelčić




- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2021.

Trnoviti puti...







Privid pejsaža trpkih sjećanja se s vremena na vrijeme dogodi u svijesti. To je prisila uma da ne zaboravim pakao gorkih uspomena, da se prisjetim izgaranja ideala i spaljivanja iluzija. Zaiskrila je slika usnule Aleksandrije. Vidim požar u biblioteci. Nestanak svjedočanstava upisanih na tisićama zarolanih papirusa. Lutam zgarištem metropole u kojoj mirišu svete smole i pucketaju iskre u pepelu porijekla. Ta mala Sunca, čuvari svjetlosti obasjavaju kamena okna prošlosti oslikana sjećanjima umrlih. Bez povratka u nekropolu sudbine ne bih mogla slaviti pobjedu nad stihijom vremena.

Dozvala sam misao odlutalu u pejsaže trpkih sjećanja...

Iznad žrtvenika sjećanja blješti zlatna hostija. Na zidovima pamćenja iscrtana ikonografija prošlosti. Osjećam miris lovora i bunike, vidim boje nepostojeće u duginom spektru. Iluzija želje, nepostojeći trenutak u protoku vječnosti, igra tišine i sudbine. Čujem vrisak ljepote. Ćutim zagrljaj nepostojećeg sa postojećim, u srcu novi ritam. Ono zaboravlja odkucaje, savladava prepone u maratonu zbilje.
Zbilja je svijet zemlje, zraka, vatre, vode i petog elementa, esencije ubrizgane u genetski kod rodoslovlja.

Hoće li vjesnik nutarnje ljepote preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom?
Na oknu vremena iskra nade, nečujni odgovor srca svjedoči moć čarolije osjećanja osjećaja…

Zapjenušao je ocean snova... na žalu zagrljaj pjeska i pjene... slika Venerina rođenja i bijela ptica na horizontu vjerovanja... mirno je sletila na dlan jutrenja... njeno paperije je donijelo toplinu u ovo hladno zimsko jutro... u sjaju njenih očiju naslutih kraj potonuća u žalopojkama prohujalog vremena.





Vidjeh sebe na žici, sjetih se balansiranja na tananoj niti zablude, vidjeh nestajanje crno- bijelih kontura bez sadržajnih vrijednosti... nestajanje igre sjenkovoitih utvara... shvatih da je to bila tek opsjena nevidljivog opsjenara zbilje... naopako okrenutog šarlatana odbjeglog iz sudbiskih karata... prevaranta stvarnosti... pokapala sam tugaljivu gubitnicu u dubinama pamćenja...

Zora mi je darovala Nikin stijeg, lepršavo znamenje pobjede nad samosažaljivim porinućima u nepostojanje...
Doživjeh odmak vremena... uronih u srž trenutka, u fokus vatre, u ljepotu oceanskih dubina, u žižu života...
Dječak očiju boje sna me odvodi trnovitim putem ka zvijezdama.



Prepoznatljivost ljubavi izronjena iz zamrznutih sjećanja je zaiskrila sjajem buđenja u novom snu... zatutnjala bezriječjem i plemenitošču neizgovorivih osjećanja, tišinom i lakoćom postojanja u javi...

Dijana Jelčić



- 07:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2021.

S osmijehom u tužnom oku...







Dotićem život, uranjam u njegovu srž... ne vjeruješ mi...
Život je entitet satkan od nedodirljivih struna. Bljesak misaonh slika u dubini svijesti...
Pristajem na tvoju sumnjičavost iz koje izranja traganje za istinom...
smiješim se tvojoj ozbiljnosti... osjećam njenu nepostojanost u suznom oku na licu nasmiješenog clowna...

da je znao, da je znao clown stari da na svijetu osim scene, postoje i druge stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad
doskakutao u arenu, ne bi nikad tako tužan izigravao sjene sjenu. .. da je znao da za komadićke sreće nitko, nitko baš ne mari… da je znao ne bi nikad poklanjao svu ljepotu i drukčije bi tekle stvari u njegovom tužnome životu...

Drama je izmišljena konotacija postojanja, ne postojeća zabluda u Aristotelovoj poetici… kasnije smišljen pucanj spoznaje koji ubija veselost i radost, prasak podsvjesti koji ispisuje sinopsis u kojem postajemo zatočenici podsvijesti i tragači za izgubljenim osmijehom sa lica tvoga clowna…

Poezija i druženje s pjesnicima nas je spašavalo od zlokobnog pucnja koji ubija radost...
To nam sada nedostaje... virtualni susreti tek smanjuju udaljenosti, ali ne mogu zamijeniti bliskost...





Dogodilo se davno, ali meni je ta večer ostala draga uspomena...

Na zagrebačkom Dolcu u Potepuhu zagrmio je glas glumca, pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića. Pričao nam je o svom rodnom Ključu, o rijeci Sani, o roditeljima i braći. Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.

Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi. Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana… redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni, bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama... Enes je pred nama oživljavao poete darivao im dušu i tijelo.

A onda je iznenada, pogleda uperenog u mene, pročitao moju pjesmu...

Nestvarno stvarni…

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...






Zanijemila sam od sreće… a ti si rastežući se rekao… svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…

Poslije takvih prisjećanja dogodi se novo svitanje ljepote na obzoru svjesti. Zaiskre konture nečeg nedosanjanog, dobrota ljudskih nutrina kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Širi se uzvišena milina, spas od potonuća u bezglasju vremena koji nije život…
Osjetih povratak u zbilju iza koje se nazire san i osmijeh u tvom oku.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 02.02.2021.

Možemo li...?






Možemo li izdržati muk, ubitačnu tišinu vremena, nesnosnu nijemost istine, okrutnost blizine, netalasanje,
entropiju prostora, život bez pomaka?
Klečimo ponizno na oltaru zbilje, nemoćni, prevareni, kažnjeni
jer smo vjerovali u Fibonacciev slijed događanja ljepote.
Stojimo bez pomaka, ukotvljeni u nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja.
Promatram jedno veliko ništa, usahli cvijet na obzoru vječnosti,
u maglovitom jutrenju tek načetog dana urlik ranjene zemlje,
ples sjena na razrušenom zidu, zgaženo vjerovanje i
umorna lica otrgnuta iz tople postelje.





Nad žrtvenikom jeca bolna uspomena...
Dubrovnik, crkva svetog Vlaha, slika grlićanja u vremenu tihog umiranja.
Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti,
za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice.
Iskri Svedenborgova vizija, ukazanje Krista na zaslonu svijesti,
nečujni dijalog s anđelima, očaravajuća tišina suštine svijeta.





U baršunu noći, u provaliji sna lucidnost bdijenja razotkriva misteriju podsvjesti.
Iluzionista u odori tmine skriva tajnu, iza suhozida sna tvojim osmijehom,
zaluđuje snenost.
Na pozadini pejsaža jutrenja sjaj Danice,
svjedočanstvo Venerine putanje,
poveznice sutona i svitanja,
dokaz vjekovanja
ljubavi.

Ljubav stoluje u klijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine,
u tajni ružina cvijeta,
u blještavilu prijateljstva,
u Sokratovoj apologiji,
u apoteozi poezije,
u ukorićienom snu...
nestvarno stvarnom...

U tajni početka se krije istina… staza povratka u skute postanka… vrijeme je ljubav... zatvorila sam vrijeme u srce… osjećam njegovu moć… brojim njegove korake… njegov ustaljeni ritam, njegovo načelo…njegovu protočnost u kojoj ostajem i pitam se..

Možemo li izdržati muk, ubitačnu tišinu vremena, netalasanje,
entropiju prostora, život bez pomaka?

s vremenom u srcu uranjam u srce vremena... osjećam... možemo!!!

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2021.

Kao luk vatrenog mlađa...





Iznad bezdana samoće se vrtložio bizarni zaplet nedosanjanog sna. U ponoru sjećanja kovitlali zatomljani osjećaji. Ludovali kao nasmiješeni clownovi. Bila sam izgubljena u razvalini samotne istine. Na granicama uma čekala modernog Godota, na obroncima stvarnosti imaginaciju izmišljaja. U paučinastom kaosu postojećeg i nepostojećeg, stvarnog i nestvarnog izgubih se između prisutnog i odsutnog. Suprostavljala sam se emotivnom obračunu sa samom sobom. Zaustavljala na sjecištima transcendentnog i iskustvenog. Tragala za etikom nutarnjeg dijaloga i na zaslonu tišine, na hridi ogoljele istine se dogodio zaokret, nestanak čemernog tugovanja za nečim čega nije ni bilo.

Upitah se odake dolazi ljepita i krenuh u potragu za njenim izvorom. Na nutarnjem nebu, kao na svodu Sistinske kapele izroni stilizirana slika ...porod Adama... u bljesku vremena, u srcu svemira vidjeh dodir prstiju... oćutih svanuće svjesti, bljesak iznenađujućeg svjetla, glas je došao kasnije.
Imaginacija izmišljaja se pretočila u zbilju.




Mahnitali smo, hvatali kapi kiše i darivali slučajnim prolaznicima. Smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima. Poslije poludjelog dana smo uranjali u smiraj lazurne noći. Padale su zvijezde, bila sam hvatačica želja, bio si iluzionist žudnji. Uz naklon razigranog pajaca izgovarao riječi iz rodovnika bogova, pleo nevidljivu, ali postojeću mrežu privida i zbilje.

U dolini zelene rijeke naučih slušati tišinu, medju stećcima šapat kamenih spvača. U kamenjaru tvoje mladosti
otključah srce i vidjeh nas uklesane u kamenu vremena...

Blagošću nutrine ne dozvoljavaš da zamre pjesma proljeća u nama. Još uvijek, kao luk vatrenog mlađa, kao vjesnik mjena, kao zvuk večernjih zvona objavljuješ ljubičaste sutone i svitanja. Poezijom obznanjuješ ljepotu lazurnog mira i trajanje sunčanog sna.


Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>