Pod stijegom slobode...
Na Gundulićevoj pjaci golubovi slijeću na obrazinu trenutka,
donose obličje daljine, viziju slobode, kap života na dlanu vječnosti.
Iluzija srca vremena ukročena u trenutku, moć spoznaje u bezkonačnosti molitve,
u rascjetanom ružičnjaku, u svitanju rajskog perivoja ptice umiru pjevajući.
Umiranje je seoba ptica, metafora odlaska i povratka na obronke praskozorja,
mjenjanje boravišta, put između istoka i zapada,
Venerino bdijenje i smjena straže na kapijama postanka…
Iz nepobitnosti trajanja ka neumitnom kraju kradem trenutke ljepote. Slažem nisku sretnih trenutaka. Iza misli se ogleda kolaž prohujalog vremena. Ozrcaljen na zidu virtualnog svijeta slijeva sjećanje u srce svemira.
Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida…lutali smo trgovima knjiga, cvijeća, ptica, bili čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…
Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće?
Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili poeziju suza?
Njom smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.
U misaonom režnju kovitlac neurona.
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sm domislio
i što ima mali mrak takvog nastanka...
Dospjele u moju glavu , one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć....kaže Danijel Dragojević
Osjetih snagu i ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, ljekovitu nemoć, vidjeh kako se riječi preobražavaju u ptice. osjetih slobodu i moć bezuvjetne ljubavi. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, misao odvojiti od tijela i pustiti je da sama luta rečenicama ispisanim u pledoajeu emotivnom umu. Smišljam riječ kojom bih premostila jaz između srca i uma.
Misao se razbija u stanićje osjećanja. Iz prividnog mira izvire nemir, ritam sintaksi kojima pokušavam osmisliti krajolik pamćenja. U panorami misaonosti sjaji osjećajno trojstvo, samorazumjevanje, samoosjećajnost i samoodgovornost..
Njihova snaga je premosnica nad bezdanom vremena, most među trenucima, poveznica svijetova snovitosti i zbilje.
Pod stijegom slobode ljubav...
Dijana Jelčić
|
