In memoriam...
"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivao tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili."
Giordano Bruno, Herojski zanosi
Knjiga "Giordano Bruno ili Herojski zanosi", je godinama bila moj brevijar. Njegova vizija ljubavi je bila zvijezda vodilja prozno poetskim tekstovima Umijeće vremena.
Giordano Bruno je uzdizao čovjeka na pijedestal vremena... Bog je u nama, tvrdio je... Sjećam se njegovih riječi...
Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
svjetlosti.
Osjetih tog njegovog Boga u sebi, tu božansku iskru koju je on već onda osjećao...
Danilo je. Campo del Fiori se budio mirisima dolazećeg proljeća. Na Levantu se uzdizala zlatna hostija. Crkveni oci su objavljivali praskozorje smaknuća hereze. Sa krinkom na licu dželat je čekao znak da potpali brezovinu. Tišinu su trgali bubnjevi najavljujući dolazak porote. Masa je zaurlala pozdravljajući ubijanje ljubavi.
Heretik je doveden u okovima. Vezaše mu oči da ne gleda plamene jezike koji su gutali njegovo tijelo, ali ne i njegovu dušu.
17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je živ spaljen na lomači zajedno sa svojim knjigama.
Na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, na kojemu je Giordano bio spaljen, 1889. podignut je spomenik s natpisom
"Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on pokazuje svoje postojanje"
Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
putevi ka skrivenim čudima.
Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.
Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak, a spokojstvo beskraja se šulja ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titraj spomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
U brazdi sjećanja odživljeni nemiri.
Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Bruje strune misaone gitare, glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.
U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježavali epohe prepoznah oči boje sna.
Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java.
Kroz zavjesu kiše nazirem kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka.
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?
Odgovori se kriju u igri uma, u apoteozi ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp, u alegoriji sreće,
u onom zrnu srca u kojem titra božanska iskra.
Dijana Jelčić
|
