Marketing
Ljubav u bisagama...
Jutros je zatitrala čarolija zimskog neba nad našim prozorom... vjetar je rastrgao oblake, sunce je izronilo iz sivila noći... prkosi hladnoći... sjetih se jedne davne zime i teksta iz arhive...
Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.
I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.
Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!
Cordoba,
Daleka i sama.
Federico Garcija Lorca
Bio je divan sunčan, jesenji dan. Opraštali smo se u predvorju odjela za rak. Šutjeli smo. Dijagnoza je zaledila kapljice krvi. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine, ubitačne tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu.
Lorcina pjesma je bilo zadnje što je zapisao.
Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je njegov šapat cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote.
Sanjala sam maslinke u bisagama konjanika na cesti ka Cordobi. polja Andaluzije, puteve pitanja i staze odgovora.
Bila je to najdulja zima u mom životu...
Proljeće je stiglo, laste su se vratile u gnjezda koja su zimus bila tužno prazna. U dubini duše umjesto maslinki naslutih ljubav skrivenu u bisagama, na kobili crnoj vidjeh njega kako s osmijehom na licu ulazi u Cordobu.
Trinaest godina kasnije osjećam, sudbina nam je sklona. Ti se smiješiš još uvijek. Osmijeh je zarazan, ćutim nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 12.02.2021. u 08:18 sati.